Filmovi koje bih vam danas preporučila ne smatram najboljim filmovima svih vremena, iako neki to zaista jesu, nego radije filmovima koji su vrijedni pažnje iz najrazličitih razloga. Onaj koji je za mene bio presudan jeste način na koji su filmovi koje danas biram uticali na mene kroz razne faze života. To su filmovi koji su ostavili snažan utisak, koji su me nečemu naučili, koji su me pomjerili i natjerali na introspekciju, koji su mi pomogli da pronađem sebe i, na kraju, da bolje razumijem život. Filmovi koji su me, između ostalog, naučili šta znači sloboda.
Nisam stavila neke od svojih omiljeni filmova, poput „The Master“, „Rear Window“, „2001: A Space Odyssey“, „Happy as Lazzaro“, „Delicatessen“, „Se7en“, „Persona“, „Stalker“, „On Body and Soul“, „Philadelphia Story“, „Apocalypse Now“, „3 Iron“, „The Social Network“, „Biutiful“, „Pride and Prejudice“ iz 2005, kao ni super popularne i kultne kao „The Godfather“, „Jaws“ ili „The Lord of the Rings“ koji gledam jednom godišnje. Zato mi ne zamjerite jer ovo je prilično lična lista, kao uostalom i sve liste, generalno. Idemo, bez nekog posebnog reda…
COLD CASE HAMMARSKJOLD (2019) Mads Brugger
„Zastarjeli slučaj Hamaršold” je načelno dokumentarni film koji počinje istraživanjem smrti generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Daga Hamaršolda, velikog zagovornika nezavisnosti afričkih zemalja 1961.Jedna od prvih rečenica koje Bruger (Mads Brugger) u svom remek-djelu izgovara: „Ovo je ili najveća misterija koju je svijet ikada vidio ili je ipak najveća obmana”, je ne samo tačna, nego je i odredila atmosferu i ton filma, te način na koji je priča ispričana. Rijetki su filmovi koje gledam širom otvorenih očiju i usta, oni koji ostavljaju bez daha, koji uzbuđuju, provociraju, raduju… A kada se dese, onda zaslužuju sve, i hvalospjev i pažnju i ljubav. Takav je „Hladni slučaj”, film koji će vas zabaviti i zaprepastiti, za koji nikada nećete biti sigurni šta je. U suštini, jedino što ćete o njemu moći reći sa sigurnošću, a da će biti posve tačno, jeste da je u pitanju djelo pripovjedačkog genija.
THE ACT OF KILLING (2012) Joshua Oppenheimer
U dansko-britansko-norveškoj koprodukciji, „Čin smaknuća”, film Džošue Openhajmera, na radikalan i beskrupulozan način uranja u strahovite dubine prošlosti, noseći se sa njima na sve moguće načine na koje konvencionalni dokumentarni film nikada ne bi. Centralna figura filma je Anvar Kongo, reketar, ljubitelj životinja, deda, masovni ubica i filmofil koji je vodio lokalni bioskop, pa otud i njegovo interesovanje za film. I umjesto da bude osuđen za ubijanje na stotine ljudi, Kongo je u svojoj domovini slavljen kao heroj. U nemogućnsti da priču ispriča iz pozicije žrtve, Openhajmer se odlučuje na pomalo neortodoksan način i pristup – da da ubicama da priču ispričaju iz svog ugla, a kroz film i njihove omiljene žanrove. Radeći to na licu mjesta, u trenutku, ponekad glumeći sebe, ponekad svoje žrtve, Kongo i njegova ekipa se počinju oblačiti kao gangsteri, kao kauboji… Tom odlukom Openhajmer svoju publiku vrlo svjesno tjera na ponovno gledanje ubistava, čineći sam čin ubijanja nadrealnim i košmarnim. Te scene potom počinju lagano preuzimati film, dajući zauzvrat briljantan rezultat koji je Openhajmer nazvao „dokumentarni film mašte”. Govorimo, dakle, o jednom od najkontroverznijih dokumentarnih filmova ikada snimljenih, ali i jednom od najboljih koji sam ikada gledala.
A PIGEON SAT ON A ROOF REFLECTING ITS EXISTENCE (2015) Roy Anderson
Posljednji u Andersonovoj trilogiji „Being Human”, je serija tabloa, živih slika, odnosno vinjeta, koje na prvi pogled djeluju kao da su birane nasumično i kao da međusobno uopšte nisu povezane, niti da komuniciraju, barem ne u klasičnom smislu. Međutim, Anderson, kao što vjerovatno znate, nije reditelj koji strogo prati pravila (klasičnog) filma ili pravila uopšteno, što je, uostalom, jedan od razloga zašto njegove filmove ne možemo lako strpati u neku ladicu neke kategorije ili žanra. Niti bi trebalo to da radimo. Ipak, ako vam je potrebna ili neophodna neka narativna poveznica, možete je možda potražiti u temama filma, u švedskoj istoriji ili u postojanju dva centralna lika kroz koje pratimo film. Putujući kroz prostor i vrijeme, u potrazi za potencijalnim kupcima, Džonatan i Sem nas vode kroz priču o životu, smrti i iznenadnoj smrti. Poput pravila koje krši, linearnost i vrijeme su ovdje takođe fluidni, pa je stoga važno da se ne iznenadite kada švedski kralj Karlo XII umaršira u kafanu, zahtijevajući čašu vode svega nekoliko minuta prije svoje istorijske bitske sa Rusijom. Poetičan, vizuelno bogat i pametan, lišen boje i dijaloga, na momente zastrašujući, prožet karakterističnim crnim humorom i likovima bez ikakve ljudskosti i emocija, ovo je film vrijedan vaše apsolutne pažnje, čak i ako vam se uopšte ne svidi, što može biti sasvim izvjesno.
BEING THERE (1979) Hal Ashby
Život je stanje uma.
I to je sve što biste o ovom genijalnom, neposrednom filmu, koji četrdeset godina kasnije ostaje i dalje aktuelan i relevantan, trebali znati.
THE THIN RED LINE (1998) Terence Malick
Filmovi Terensa Malika, poput filmova Andreja Tarkovskog, su više poezija nego proza. Takav je i „Tanka crvena linija“, označen kao ratni film, iako je on u svoj svojoj suštini najantiratniji film ikada snimljen. Ili ga barem ja tako doživljavam i vidim. Istina jeste da su svi ratni filmovi antiratni filmovi. „Full Metal Jacket“, „1917“, „Apocalypse Now“… lista je beskonačna. Ipak, biram „The Thin Red Line“ zbog načina na koji, a to je ono što ga odvaja od drugih, prikazuje i slika svijet oko sebe, svijet koji ostaje iza dvije vrste ljudi u konfliktu, onih koji su tu jer žele i onih koji su tu jer su primorani da tu budu. Zgažena trava, rijeke krvi, izrešetano lišće kroz koje probijaju zraci sunca….to su prizori koji dominiraju ovim filmom u čijem fokusu se nalazi vojnik (Jim Caviezel) koji tokom čitavog filma pokušava da to ne bude. Ta linija između čovjeka koji želi biti čovjek i dezertera, izdajnika, što će postati ako odluči da bude čovjek, je toliko tanka i toliko važna, ona je osa oko koje se sve vrti. Staviti čovjeka koji bira prvo, čovjeka očaranog prirodom i ne dozvoliti mu da u toj prirodi uživa i da se s njom stopi zbog oduzete mu slobode je jedna od ključnih tragedija ovog duboko humanog filma.
PLAYTIME (1967) Jacques Tati
Tati je ovim filmom, koji možemo posmatrati kao šaljivi, pa gotovo i ironični komentar na modernu arhitekturu i savremeni grad, uspio stvoriti novu fazu u razvoju filmskog jezika. Svaki od njegovih kadrova vrvi od izobilja detalja, elemenata, likova i priča koje se odigravaju simultano, pružajući tako publici mogućnost izbora, čime posmatrač dobija određenu vrstu slobode, odnosno oslobađanja od pasivno-pokorne pozicije posmatranja, što je i bio Tatijev cilj, o čemu svjedoči i sam reditelj koji je jednom izjavio da je prilikom razvijanja koncepta ovog filma njegov glavni cilj bilo stvaranje publike od koje se umjesto pasivnosti očekuje „malo više pažnje i malo više mašte”.
HOLY MOTORS (2012) Leos Carax
U trenutku kada sam prvi put gledala „Svete motore”, u bioskopu, činilo se kao da sam u tom momentu bila u stanju da potpuno razumijem publiku koja je premijerno gledala Hičkokovog „Psiha” te davne 1960. godine, jer toliko je to poseban film, možda čak i revolucionaran. Toliko posebno je to filmsko iskustvo bilo. Brutalno. Njegovu fabulu nije lako prepričati, zato neću ni pokušavati, ali reći ću, doduše jednostavnim jezikom, svedeno (jer pričati o svim mogućim interpretacijama bi uzelo nekoliko strana), da je ovdje riječ prije svega o igrivoj, suptilnoj šetnji kroz filmsku istoriju, a zatim i istraživanju prirode izvođenja i identiteta, ponovnog rađanja i metamorfoze, granice između sna i jave, naše percepcije života. U tom smislu, „Sveti motori” su ljubavno pismo filmu i životu samom, pismo napisano zajedničkim snagama trojice briljantnih umjetnika: Aleksa Dupona (Leos Carax), Denija Lavana i Dantea Aligijerija. Za mene je to bilo dovoljno. Tada. I dovoljno je sada.
5 OBSTRUCTIONS (2003) Lars von Trier, Jorgen Leth
„Od savršenog do ljudskog”, to su riječi Larsa fon Trira svom profesoru i mentoru Jorgenu Letu, danskom reditelju kratkih i eksperimentalnih filmova. Za razliku od svog učenika, Let je nešto manje poznat u mejnstrim filmskim krugovima, zbog čega je otkriće „Savršenog čovjeka” tako poseban i važan trenutak u životima filmofila i umjetnika različitih profila. Film ovog preciznog moderniste, u čijem centru su muškarac i žena, postavljen je u bijelu sobu ne-prostora i prati prizore i aktivnosti iz svakodnevnog života. Pomodan, ali ironičan, „Savršeni čovjek” je poetični film o ljudskom ponašanju, inspirisan svijetom marketinga i oglašavanja. Njegovi glavni likovi, muškarac i žena, svojim kostimom odslikavaju društvo koje prikazuju. On nosi smoking, a ona bijelu kratku haljinu čistih, ravnih linija. Par je savršeni par, svako od njih savršeni uzorak svog pola, atraktivan i anoniman. Kako bi pokazao da su u pitanju savršeno kontrolisane moderne ljudske jedinice, Let je filmu dao instruktivni glas čiji je osnovni zadatak objasniti šta se u datom kadru dešava, šta vidimo. Da li je u pitanju glas Boga? Da li se Bog divi svom najfinijem dizajnu? Da li je indiferentan? Ili je u pitanju antropološki eksperiment? Savršeni ljudi pod lupom, kao par pacova zaključanih u kavezu? Žena demonstrira čin lijeganja u krevet. Muškarac siječe nokte. Pleše. I plače nakon orgazma. Film – u crno-bijeloj tehnici i samo 13 minuta dug – poruka je savremenog života i bez sumnje služi kao autorov lični stav o standardizaciji 20. vijeka. Skoro 40 godina kasnije, fon Trir odlučuje da pomogne svom prijatelju tako što će ga izazvati na filmski dvoboj koji podrazumijeva rekreiranje „Savršenog čovjeka” kroz pet opstrukcija. Rezultat je nevjerovatan hibrid dokumentarne i kratke forme koji stoji kao svjedočanstvo ljubavi i prijateljstvu, te činjenici da porodica koju za života steknemo ne mora nužno biti krvna. U pitanju je, takođe, film koji mi je dao metodologiju za umjetničko stvaranje i na čijim temeljima je izgrađena moja izložba „Ko bi Bog u Bosni bio?” iz 2021. godine. I temelje na kojima će vjerovatno biti izgrađene sve buduće.
ALL PRESIDENT’S MEN (1976), Alan J. Pakula
„Svi predsjednikovi ljudi” je najbolji film o istraživačkom novinarstvu ikada snimljen. Možda su ove riječi teške, ali ne mari jer su istinite. „Svi predsjednikovi ljudi“ je film koji su vjerovatno svi pogledali, više puta. Zbog toga moja preporuka nije posebno revolucionarna, ali, ona je važna, za mene, prije svega, jer to radim iz vrlo prostog razloga – „Svi predsjednikovi ljudi“ je moj moralni kompas. To je film koji me uvijek i iznova podsjeti na omiljeni citat iz omiljenog mi Bulgakovljevog romana „Majstor i Margarita“ da je „kukavičluk najstrašniji od svih poroka“. U skladu s tim, Bernstin (Dustin Hoffman) i Vudvard (Robert Redford) su, za mene, svevremeni sinonim za „kohones“, za odvažnost, za snagu, petlju, oni jesu i biće, zauvijek, primjer čovjeka koji na nemoral, kriminal i bahatost pojedinca (na svim nivoima, od nekog stranačkog potrčka do vrhovnog vođe, u ovom slučaju Ričarda Niksona) odgovara časno, nikada ne dovodeći svoje odluke ka ispravnom postupanju u pitanje, ni po koju cijenu, ni po cijenu sopstvenog života. I to je najvažnija lekcija koju sam ikada naučila.
TAXI TEHRAN (2015) Jafar Panahi
Ako ste upoznati sa likom i djelom Džafara Panahija, onda znate da je njegov prvi film nakon hapšenja i postavljene zabrane (rezultat Panahijeve podrške demokratskom pokretu u Iranu), bilo veličanstveno djelo pod nazivom „Ovo nije film” (This is not a film), odigrano u potpunosti na jednoj lokaciji, u Panahijevoj kući, koja je ujedno služila i kao set i kao kućni pritvor. Izbjegavajući formalno sve prepreke i zabrane postavljene od strane vladajućeg sistema, Panahiju je pošlo za rukom da napravi film tako što ga nije snimio nego objasnio (film na USB disku prokrijumčaren je u Francusku, navodno u torti, gdje je premijerno prikazan na Festivalu u Kanu). Na istom tragu funkcioniše i film „Taksi Teheran”. Na konstantnoj granici između fikcije i realnosti (jer nikad nismo sigurni da li su njegovi putnici glumci ili slučajni prolaznici, da li je dijalog spontan ili unaprijed određen), Panahi (u glavnoj ulozi taksiste) nas vodi ne samo ulicama Teherana, što radi doslovno, nego i putem svog ličnog iskustva, objašnjavajući nam postepeno sistem u kojem je prisiljen da (ne) radi.
Poput svih filmova koje ovdje stavljam, i u „Taksiju” je sloboda ključna tema. U ovom slučaju sloboda umjetnika da, bez cenzure, ispolji svoje misli, dileme i stavove, jer zadatak umjetnosti je upravo to – traganje za istinom i sloboda u njenom najčistijem obliku. Sve ostalo je puka forma.
Autorka: Monika Bilbija
