Valentino haute couture revija za proljeće 2026. nije bila samo modni događaj. Bila je tiha posveta, emotivna i promišljena, ispričana kroz slike, glas i pažljivo usporen pogled.
Revija je započela riječima Valentina Garavanija, svega nekoliko dana nakon njegove smrti. Njegov glas, preuzet iz dokumentarca The Last Emperor, podsjetio je na početak svega, na dječaka koji je zavolio modu gledajući žene na filmskom platnu starog Hollywooda.
Upravo tu nit preuzeo je Alessandro Michele u svojoj drugoj couture kolekciji za kuću Valentino. Umjesto klasične piste, gosti su sjedili oko drvenih kružnih struktura, nalik karuselu, i kroz mala okna posmatrali modele kako ulaze u središte prostora. Inspiracija za ovaj format bila je Kaiserpanorama, gotovo zaboravljeni uređaj iz kasnog 19. vijeka, preteča filma, osmišljen da se slike gledaju polako, jedna po jedna.
U vremenu brzog skrolanja i stalne izloženosti, Michele je svjesno odlučio da uspori pogled. Svaka silueta dobila je svoj trenutak koncentracije i tišine. Taj gest ima posebnu težinu u sedmicama nakon odlaska Valentina Garavanija, dizajnera koji je cijeli život gradio modu kao san, a ne kao proizvod.
Kada zaviriš kroz ta mala okna, otvara se svijet Micheleovih junakinja. Dramatične, raskošne i potpuno svjesne svoje snage. Crvena haljina dubokog dekoltea podsjećala je na glamur Cher u Bob Mackie fazi, ali filtriran kroz 2026. godinu. Anđeoske figure nosile su ručno izvezene haljine i krune koje djeluju kao relikvije iz neke izgubljene epohe. Elizabetanske kragne rasle su do teatralnih proporcija ili su se pretvarale u zlatni nakit.
Jedna od najupečatljivijih silueta bila je tamnoljubičasta haljina s naglašenim ramenima i masivnim chokerom, spoj osamdesetih i srednjeg vijeka. Uz nju, bajkovita ružičasta organza prekrivena ručno ušivenim sjajem. Losos svileni dvodijelni komplet s konstrukcijom nalik školjci i dramatičnim pokrivalom za glavu izgledao je kao da je izašao iz Hollywooda četrdesetih. Svaki look bio je zamišljen kao prizor vrijedan obožavanja. Ovo nisu haljine za tišinu i povlačenje, već za žene koje znaju da ih se gleda.
Kolekcija nosi naziv Specula Mundi, ogledalo svijeta, i podsjeća na to koliko je film nekada bio sredstvo idealizacije stvarnosti. Prije minimalističkih, gotovo neprimjetnih kostima, postojale su garderobe koje su gradile mitove. Michele se vraća tridesetim godinama, periodu kada je Valentino bio dijete, inspirisan Ziegfeld Follies spektaklima, perjem, Busby Berkeley pokrivalima za glavu i stilizovanom ženstvenošću.
U bilješkama uz reviju Michele je napisao da je svjestan duga koji ima prema osnivaču kuće. Ova kolekcija to jasno pokazuje. Njegove ekscentrične kontese kao da su prešle Atlantik kako bi se pojavile na audiciji kod Cecila B. DeMillea. Samo što se danas, osim pogleda moćnih producenata, njihov lik prenosi i kroz kamere pametnih telefona, ka masovnoj publici nove vrste slave.
