Martin Mekdona (Martin McDonagh) je rediteljsko ime koje ne traži posebnu uvertiru, jer njegovi filmovi su priča za sebe. I ako ste pogledali jedan, ne mogu reći da ste pogledali sve, ali mogu da onda znate šta možete očekivati. Možete očekivati jednostavnu, a snažnu priču, dva jaka lika, čija međusobna dinamika i ritam nose narativ, te prikaz međuljudskih odnosa tako izbalansiranih i gotovo neprimjetnih nijansi koje su svojstvene samo onim naratorima koji zaista razumiju šta čovjek jeste, iznutra i spolja.
Na sličan način na koji to radi Ostlund (Ruben Ostlund) i Mekdona secira čovjeka i sve ono što čovjeka čini u smislu njegove motivacije, želja, potreba, emocionalne inteligencije, ispoljavanja identiteta i komunikacije. Za razliku od Ostlunda, Mekdonini svjetovi, iako takođe ironični, na granici komičnog, su mračni svjetovi memle i težine koja izvire iz duboke unutrašnjosti ljudskog bića. Kod njega ništa nije na površini. I ništa nije lako. Pa ni prostor u kojem se radnja dešava.
Ovaj put odlazimo u Irsku, na ostrvo na obodu same države, na obodu kopna. Živopisne boje dominiraju pejzažom, beskrajno plavo nebo i jarko zelena trava ispresijecana bjelinom kamena. Sve djeluje idilično, poput neke fantazije u kojoj kiša pada samo noću, a ljudi se čvrsto drže u zajednici lišenoj svih nedaća koje ih okružuju. To je dodatno pojačano zvukom građanskog rata koji se čuje u daljini, a nikada ne vidi, i poput nekog rikvanda daje okvir ratu između dva najbolja prijatelja, koji će se razviti pred našim očima, te 1923, što je ujedno i priča.
Prijatelji su Kolm (Brendan Gleeson) i Patrik (Colin Farrell), Mekdonin standardni dvojac glumaca koji su standardno uvijek na visini zadatka, bez obzira na ulogu koju igraju. Poznati, ustaljeni ritam, da ne kažem monotoniju njihovih života na ostrvu na kojem se ništa ne dešava, prekida Kolmova odluka da ignoriše Patrikov poziv u pab jednog prijepodneva. Zbunjen takvim gestom, Patrik se, u potrazi za savjetom, obrati sestri Šivon (Kerry Condon), koja, ni ne razmišljući, izgovori ključne riječi i tako pokrene lavinu raznih emocija i strahova koji će obojiti i oblikovati film: “Možda mu se više ne sviđaš”.
I zaista, suočen sa strahom od smrti i prolaznosti, strahom od zaborava usljed života koji je bio prosječan, Kolm odlučuje da prekine svaki kontakt sa Patrikom, jer konačno shvata da mu Patrik, čovjek bez ikakve motivacije, kreativnosti i želje da nešto ostavi iza sebe, na tom putu do vrha može samo odmoći. Ironija leži u tome da su i Kolm i Patrik dva sasvim prosječna čovjeka, na sasvim prosječnom irskom ostrvu na kojem se odigravaju sasvim prosječni životi, ali dvije potpuno različite percpecije i dva potpuno različita seta očekivanja. Patrik od života ne traži puno, samo društvo u pabu i dobar život za svog magarca. Kolm, sa druge strane, ne samo da smatra da je bolji, načitaniji i zanimljiviji od svih svojih sugrađana, nego da je i umjetnik, u najmanju ruku sljedeći Mocart, na kojeg se često u svojim razgovorima poziva. Zabluda u kojoj se Kolm nalazi ne potiče toliko od njegovog osjećaja superiornosti u odnosu na druge, iako i to, koliko od straha da nije živio živi život, već životario.
Sučeljavanje takva dva lika, gdje jedan za sebe smatra da je dobar čovjek, jedan od boljih na ostrvu, a drugi da je najobrazovaniji i najtalentovaniji, je odlična postavka koja u konflikt stavlja dva gotovo arhetipa, koja će se urušiti jedan u drugom, poništiti. Transformacija i jednog i drugog, to postepeno razotkrivanje da je znanje krhko i mahom netačno, neutemeljeno, a dobrota visi na koncu i zavisi od težine situacije u kojoj se nađeš i iskušenja sa kojima se suočavaš, je žila kucavica ove studije. To što je došla iz pera umjetnika mi je dodatno fascinantno.
Neprihvatanje sopstvene beznačajnosti je jedna od ključnih tema sa kojom se Mekdona uhvatio u koštac ovdje, objašnjavajući je slikovito kroz krvavi, prilično ekstremni konflikt dva prijatelja, čija ega nisu u stanju da se spuste u čučanj i prosto puste stvari da idu svojim tokom. Da razumiju jedan drugog i prihvate jedan drugog sa svim manama, vrlinama i najvažnije, sa svim strahovima. Ali, zar nije takav skoro svaki odnos danas? Između prijatelja, kolega na poslu, supružnika, ljubavnika… Egocentričan, sebičan i slijep? Pitanje je komunikacije, ali ne komunikacije u kojoj se riječi samo izbacuju nasumično van, riječi koje želiš da čuješ ili izgovoriš, kako bi ih rekao i čuo, nego komunikacije koja podrazumijeva razne nijasne, vještine i radnje od kojih nisu sve jednako lake. Nije lako biti odmjeren i umjeren. Nije lako biti empatičan. Nije lako biti samosvjestan. Raditi na sebi je najteže. Prihvatiti sebe, osvijestiti sebe, je težak proces. Gotovo jednako kao što je teško izmjestiti se iz sebe i staviti se u poziciju drugog kako bi razumio svijet iz njegovog ugla. Bez predrasude kojoj su svi podložni. Za sve to je potrebna ogromna hrabrost. Samo govoriti i izbacivati riječi je lako. Prelako. I ne zahtijeva ništa.
Ta bazična komunikacija, odnosno nedostatak iste, stoji u srži odnosa Kolma i Patrika koji govore i govore nonstop, ali na takav način da ni u jednom trenutku niti šta kažu, niti su u stanju da jedan drugog čuju. Zaista čuju. Kolm želi biti ostavljen na miru da svira i komponuje muziku. Patrik želi objašnjenje za prekid prijateljstva. I upravo zato što se međusobno ne čuju, niti razumiju, ni jedan ni drugi nisu u stanju odstupiti od svojih želja, gurajući ih u potpuni besmisao. Situacija eskalira u trenutku kada Kolm odluči da za svaki Patrikov sljedeći pokušaj da mu se obrati odsiječe sebi jedan prst. Taj čin nije beznačajan, ne samo zato što su prsti važan dio svakog tijela, nego i zato što je Kolm muzičar kojem su prsti prijeko potrebni na putu do besmrtnosti i ličnog zadovoljstva. Njegove riječi nisu prazna obećanja i kako film bude odmicao, tako će prsti, jedan po jedan, napuštati njegove ruke. U želji da zaustavi ludost, Patrikova sestra Šivon pokušava da urazumi Kolma, kao starijeg i iskusnijeg. Pozivajući se na njegov razum, Šivon, u nastojanju da razumije konflikt, dolazi do istine, shvatajući apsurdnost situacije – Kolm je odbacio Patrika, a sa njim i svoje prste, iz prostog razloga jer smatra da je njegov prijatelj dosadan i da mu tom dosadom traći posljednje godine života.
“Jedan dosadan čovjek! Svi vi na ovom ostrvu, svi vi ste j*beno dosadni! Svi ste j*beno dosadni!” I to je najtačnija istina izgovorena tokom filma. Najtačnija, te za mene lično, i najznačajnija. Prihvatiti sopstveni beznačaj, činjenicu da si dosadan, da nećeš ništa ovom svijetu doprinijeti, da nisi sljedeći Mocart, Mikelanđelo ili Kjubrik i biti potpuno u miru sa tim saznanjem je najveći uspjeh koji čovjek može postići. I najhrabriji. Pogledati se u oči, biti potpuno svjestan i zadovoljan sobom i prihvatiti svoju ulogu, šta god ona jeste, je ozbiljno hrabar čin. To ne znači da ne trebamo sanjati i maštati. Ne. To samo znači da je ponekad potrebno pustiti….
Autobiografska priča, ne čovjeka, nego kompletne nacije, “The Banshees of Inisherin” je, što se mene tiče, Mekdonin najbolji film. Da li je mogao trajati kraće? Da li nas je Mekdona tonom i atmosferom prevario, natjerao nas da vidimo dubinu koja ne postoji, ima li ovdje dovoljno materijala za dugometražni film… Sve su to pitanja koja publika i kritika trenutno između sebe postavlja. Možda jeste. Možda nije. Možda ima. Možda nema.
Nije. Ima.
Ocjena: 5/5
