Nakon mjeseci recenzija serija, na red je konačno došao i jedan film. I to kakav film! I to kakvog reditelja! Ruben Ostlund je moj reditelj, jedan od. Moj milje.
Često razmišljam o tome, o nevidljivim nitima i jakim neraskidivim vezama, koje, kroz kulturu i umjetnost, stvaramo sa potpunim strancima, sa ljudima za koje nisam sigurna da ćemo ih ikada lično upoznati, iako ih, zahvaljujući njihovom stvaralačkom, umjetničkom i kreativnom radu, vjerovatno već poznajemo bolje od mnogih ljudi iz našeg najbližeg, neposrednog okruženja. Takva spona je ona koja traje zauvijek, spona stvorena između istomišljenika rasutih po cijelom svijetu koji, kroz umjetnost, stvaranje i usvajanje, vode dijalog. Takvo zajedništvo, ono transnacionalno, je neraskidivo zajedništvo zasnovano na dijeljenju istih ideala, istih svjetonazora, vrijednosti, ideja o tome šta problemi društva jesu. I humora. A za mene, humor je presudan. Humor je odraz inteligencije i ključni razlog zbog kojeg nekog pojedinca volim ili ne volim.
Ruben Ostlund je ona vrsta reditelja koja poznaje suštinu ljudskih odnosa i suštinu ljudske komunikacije. Ili nedostatka iste. To je njegov forte. Ako ste gledali „Trg“ (The Square) ili „Turistu“ (Force Majeure), onda znate tačno o čemu govorim. A ako ste voljeli „Trg“ ili „Turistu“, onda ćete bez sumnje voljeti i „Trougao“, njegovo posljednje remek-djelo, koje je ove godine u Kanu osvojilo Zlatnu palmu.
Zlatna palma nije jedina nagrada koju je „Trougao“ ove godine osvojio. I s punim pravom. U pitanju je film koji provocira hrabro, besramno, direktno, na prave načine, progovarajući o gorućim temama savremenog svijeta i čovjeka. U pitanju je film istančanog humora, humora baš po mojoj mjeri. On nije prijemčiv, na svu sreću, ali baš zbog toga mnogi se zgražavaju na „Trougao tuge“, ne shvatajući razloge za beskonačne scene povraćanja i izmeta, ne shvatajući podtekst čija je uloga značajna… Da je moglo manje eksplicitno, moglo je. Ali ključno pitanje je zašto? Zašto bi nešto uopšte trebalo ili moralo biti manje eksplicitno? Zarad estetike? Slabog želuca? Istančanog ukusa prefinjene publike? Takvi stavovi su odraz licemjerstva i to je stav iza kojeg stojim, jer svijet koji Ostlund ovdje slika je svijet koji izaziva baš to – potrebu da izbacite sve tečnosti iz sebe, na ovaj ili onaj način. Toliko je odvratan taj svijet kojim se Ruben ovdje bavi, toliko površan, beskrupulozan, nemoralan, zao, licemjeran, bahat, arogantan… a prazan, šupalj i banalan.
Film je podijeljen u tri čina. Prvi prati Karla (Harris Dickinson) i Jaju (Charlbi Dean Kriek), dvoje modela koji se nalaze na dnu toga modnog lanca. Jaja je influenser čijom zaslugom dvoje mladih ljubavnika, nevještih u bazičnim načinima komunikacije, završe na krstarenju jahtom gdje je Vudi Harelson (Woody Harrelson) kapetan, a vjerenički prsten košta 28.000 evra. Boravak na jahti, prožet živopisnim likovima, je prikazan tokom drugog čina, dok je treći rezervisan za sve one događaje koji se odigravaju na „pustom“ ostrvu, nakon što jahta potone. U tom smislu, film je relativno predvidiv, ali njegova snaga nije nepredvidivost događaja nego nepredvidivost, autentičnost i vještina dijaloga i izgovorenih replika. Oni su životni. Prirodni. Toliko prirodni da se na momente stiče utisak kao da gledamo dokumentarni, a ne igrani film. I nije to samo do teksta, do scenarija, to je i do likova, koji jesu sastavni dio teksta, naravno, ali i do načina na koji im je udahnut život. Život je vjerovatno ključna riječ, jer njegovi likovi su, kao i scenario, životni ljudi, ljudi svakodnevice koje možete sresti bilo kad, bilo gdje. Doduše, samo ako ste ozbiljno bogati ili ako se aktivno bavite politikom, jer to su ti ljudi, to su te riječi, to je taj milje, koji Ruben ovdje secira.
Tu su gospođa (Mia Benson) koja insistira da jedra budu očišćena iako jahta nema jedra, druga gospođa (Sunnyi Melles) koja zahtijeva da se kompletna posada okupa u moru, IT milijarder (Oliver Ford Davies), koji oživi nakon što se fotografiše sa dvije žene, Jaja koja se, jer je influenser pozvan da promoviše jahtu, fotografiše sa pastom, ne jedući je zbog svoje glutenske rezistencije, Karl koji iz ljubomore prijavi jednog od radnika koji na kraju dobije otkaz, ljupki stariji par koji je svoje milijarde zaradio na ručnim bombama, granatama i minama i tako dalje i tako dalje…
Prvi čin je svakako najpotentniji čin, ne samo zato što funkcioniše kao kratki film, nego i zbog tema kojima se bavi. U njegovom centru nalaze se Karl i Jaja, te njihov odnos, savršeno prikazan kroz scenu večere, to jeste, scenu kraja večere i pitanja ko će tu večeru platiti – Jaja, kao žena koja zarađuje više i obećala je da ovaj put časti ili Karl, kao muškarac čija je dužnost starati se o svojoj ženi i biti džentlmen? Baveći se pitanjem rodnih uloga, očekivanja i predrasuda, prvi čin je masterklas pisanja dijaloga, koji gotovo bez ikakvog napora doživljava svoju metamorfozu i vrhunac, obećavajući nam da je to put kojim će film dalje kročiti. Međutim, po običaju, Ruben ima druge planove. Ne nužno bolje ili gore, samo drugačije, često neočekivane. Put nas odvede na jahtu gdje dobijamo presjek stanja društva, prilično nedvosmisleno kroz tri sloja. Prvi je sloj bogataša koji se nalaze na palubi, okupan suncem. Drugi i treći se odnosi na poslugu, na ljude koji ih osplužuju, s tim što se i među njima pravi velika razlika. Jedni žive na „prizemlju“ broda i bijeli su, drugi žive u „podrumu“ broda i nisu bijeli. Prvi rade zanimljive poslove, poput kuvanja, prodavanja nakita i organizovanja, oni su menadžeri, kapetani, kuvari, konobari… Drugi čiste za njima. Prilično direktno i možda banalno, baš zbog te nedvosmislene pravolinijske direktnosti, ali istovremeno jako tačno. U kontekstu satire, ovakva odluka mi nije ni najmanji problem, a spominjem je budući da je to jedna od glavnih kritika na film koji je često okarakterisan kao površan i banalan, s čim se ne slažem. Ne mora sve biti visokoparno filozofsko zakukuljeno djelo čije slojeve moramo guliti kako bismo došli do suštine. Ponekad svi ti slojevi mogu biti i na površini, a da ih ne doživljavamo kao površne. To se najčistije čita u spornoj sceni povraćanja (prouzrokovanog morskom bolešću), vjerovatno mojoj, uz prvi čin, omiljenoj sceni, gdje svi ti slojevi i raslojavanje likova nestaju, stapajući se jedni u druge. U tom trenutku, dok vani bjesni oluja, dok kapetan jede hamburger, bogataši emulziju morskih plodova i krakove hobotnica, koju ne znaju ni uloviti, ni očistiti niti pripremiti, a Rubenova kamera se naginje lijevo-desno, prateći u stopu valove koji ih nose, dešava se vrhunac filma u kojem su sve društvene norme ogoljene do srži, ali sa jasnim ciljem da nas pripreme za posljednji čin u kojem će sve uloge biti zamijenjene.
Predvidivo, da (za pojedine). Možda čak i površno (za pojedine). Ali uvijek potpuno iskreno i samosvjesno, bez ikakvog pretvaranja da je priča koja se priča, odnosno film, nešto drugo od onoga što nije. Nema laži i pretvaranja. To je što je. I kao takvo, meni sasvim dovoljno. Sasvim, sasvim dovoljno.
Ocjena: 5/5
