Trenutno čitaš
Gledaj sa Monikom: 1899

Gledaj sa Monikom: 1899

Mtel - Nagradna igra
Mtel - Nagradna igra

Svi koji znaju Moniku znaju i „Dark“, njemačku seriju iz 2017. godine, remek djelo dvoje kreativnih i emotivnih partnera, reditelja Barana Bo Odara (Baran Bo Odar) i scenaristkinje Jantje Frise (Jantje Friese). U tri sezone, Baran i Jantje, inače supružnici, uspjeli su ispričati svedenu priču na jednako sveden, a opet kompleksan način i dati nam kraj, koji je rijetko tako dobar. Tako tačan. Čar i ljepota njihovog rada leži u tome da Odar i Frise unaprijed znaju kuda idu, ako ne i uvijek kako, i da je njihov put takav da se kreće, sasvim logično za misterije, od tog kraja ka početku, za razliku od brojnih drugih serija koje znaju početak, dok kraj pronalaze usput. Isti metod, odnosno princip je primijenjen i na „1899“, njihovu novu, drugu po redu, seriju za Netfliks (Netflix). I to je ono što pravi razliku.

Decider

Na tragu, a nalazeći se negdje između „Tmine“, „Izgubljenih“ (Lost) i „Zapadnog svijeta“ (Westworld), „1899“ je uspjela pronaći svoje uporište i jasan, izdiferenciran identitet u vremenu kada su, kako se čini, skoro sve priče već ispričane. Na brodu (Kerberu), umjestu u avionu (Oceanic 815), „1899“ prati šaroliku grupu međunarodnih putnika, koji dolaze iz Španije, Portugala, Danske, Poljske, Britanije, Francuske, Njemačke, Hong Konga, na njihovom putu iz Engleske za Njujork, u potrazi za boljim životom. Takođe, kao u „Izgubljenim“, likovi redom govore gotovo isključivo svojim maternjim jezikom, što seriji daje specifičan ton i atmosferu. I kao u „Izgubljenima“, i ovo prevozno sredstvo „nestaje“ negdje usred Atlantskog okeana u prostoru koji preispituje samo pitanje realnosti. I opet, kao u „Izgubljenima“, svaka epizoda se fokusira ne pozadinsku priču jednog od likova, dajući nam uvid u njegov, odnosno njen dublji kontekst. I tako dalje, i tako dalje, jer paralele su zaista ozbiljne i obilate. Međutim, uprkos brojnim sličnostima sa „Izgubljenim“, sa „Tminom“, pa čak i sa „Zapadnim svijetom“, „1899“ je apsolutno svoja, distinktivna i jedinstvena, čemu u velikoj mjeri doprinosi njen zaplet, odličan koncept i tekst na kojem je zasnovana.

Digital Trends

Tekst je napisala Jantje, žena fantastično kompleksnog uma čije su priče slagalice, zagonteke, kojima nije lako odoljeti, koje uzbuđuju i traže potpunu posvećenost. Jedna od zamjerki na „Dark“ bila je zastrašujuća kompleksnost i nemogućnost praćenja priče, što lično nikada nisam osjetila, zbog čega je sada, sasvim moguće, priča dobila izvjesnu dozu pročišćenosti i svedenosti, jer „1899“ se prati sa lakoćom, u odnosu na njihov debi. Ili je barem meni bilo tako. Pa ipak, poput prvenca koji se odigravao u njemačkom selu Vinden, i ova priča se dešava skoro u potpunosti na jednoj lokaciji, na parnom brodu usred Atlantika. U pitanju je brod koji, negdje na sredini svog putovanja ka Americi, primi signal drugog parnog broda (Prometej), iste firme, kojem se četiri mjeseca ranije izgubio svaki trag. Kapetan broda Ejk (Andreas Pietschmann), srednji Jonas, odlučuje da izvidi situaciju, uprkos negodovanju svojih putnika, u potrazi za preživjelima. Međutim, otkriće Prometeja, što je ujedno i zaplet, pokazalo je da je brod napušten i da na njemu nema nikoga, osim dječaka (Fflyn Edwards) oko kojeg će se priča, manje-više, i vrtiti.

Kako priča bude odmicala, postajaće sve jasnije da nešto nije u redu ni sa jednim ni sa drugim brodom, kao ni sa njihovim putnicima. Brodovi, koji u ovoj priči poprimaju karakteristike likova, su, što će se pokazati, inherentno vezani jedan za drugi, što se u određenoj mjeri takođe preslikava i na (ljudske) likove. Svi oni, svako na sebi osoben način i u odnosu na svoja vrlo specifična iskustva, kriju razne tajne, usko vezane sa traumama, koje su na ovaj ili onaj način iskusili. I u tom smislu, „1899“ je jedinstvena priča o mentalnom zdravlju, o zajedništvu i raznim načinima i putevima preko kojih možemo doći do sopstvenog, ličnog iscjeljenja.

Indie WIre

Kada tome dodamo strukturu prve sezone, jasno je da se radi o vrlo specifičnom i inventivnom konceptu, čiji je primarni cilj govoriti o ljudskoj prirodi i našem „bivstvovanju na ovom svijetu“. Jer priča počinje vrlo bezazleno, gotovo infantilno, poput nekog djeteta, dobrih namjera, nedovoljno svjesnog svog okruženja, da bi se u svom drugom činu pretvorila u krvavi opstanak u kom se ljudi pretvaraju u zvjeri, a svaki čovjek postaje jedinka sama za sebe i protiv svih, čiji je cilj preživljavanje, da bi, pred kraj, priča prešla u jednu optmističnu studiju ljudske duše, vrlina i nadasve ljubavi, koja uprkos svemu uvijek prevlada, što čovjeka, odnosno ljudsko biće, kao takvo, i čini vrijednim svakog truda. I kada stvari postavimo tako, kraj prve sezone “1899” je ništa drugo do trijumf ljudske dobrote. I ljubavi.

Den of Geek

Ta ljubav se reflektuje u vješto postavljenim odnosima i žrtvi koju većina likova do kraja sezone, na ovaj ili onaj način, podnese. Anker (Alexandre Willaume) i Iben (Maria Erwolter), Anhel (Miguel Bernardeau) i Ramiro (Jose Pimentao), Džerom (Yann Gael), Lusijen (Jonas Bloquet) i Klemens (Mathilde Olivier), Ling Ji (Isabella Wei) i Olek (Maciej Musial), Franc (Isaak Dentler) i Tove (Clara Rosager), Danijel (Aneurin Barnard) i Mora (Emily Beecham)… Likovi su izvanredni, a to što većinu glumaca već poznajem iz nekih drugih ostvarenja mi je samo bio dodatni plus. Uživala sam gledajući ih kako unose život u svoje avatare. Šteta je samo što, gledajući ovu bogatu lepezu raznovrsnih karaktera, ljudskih priča, trauma i bogatih iskustava, serija, umjesto na njih, u prvoj sezoni, svoj fokus stavlja gotovo isključivo na misteriju, što je posebno evidentno u završnom činu prve sezone.

Netflix

Na taj način, razvoj likova je u određenoj mjeri zanemaren, a na uštrb slagalice koju je neophodno sklopiti i riješiti. Nadam se da će se, sada kada smo ih upoznali, druga sezona više skoncentrisati na njihove pojedinačne priče i zagrebati dublje ispod površine, pa možda im čak dodijeliti i neke druge uloge. Ne iskoristiti takav potencijal, koji je možda i veći nego u “Tmini”, čija se raznolikost postizala različitim vremenima, za razliku od ovdje gdje se raznolikost doslovno živi u zajednici različitih ljudi čije je jedinstvo jedini preduslov za život, bio bi zaista promašaj, jer ova serija, kao i “Dark”, ima potencijal da bude velika.

Pročitaj
nova muzika

Netflix

To kažem imajući u vidu širu sliku, jer ovdje ipak govorimo tek o prvoj sezoni, te činjenici da je puno više pozitivnih nego negativnih elemenata serije, koji su gotovo neznatni. A kad smo već kod toga, ono što mi se uz scenografiju, ton, atmosferu i likove posebno dopalo jeste interesantna rediteljska odluka da svaku epizodu završe nekim kultnim muzičkim remek djelom. White Rabbit, The Killing Moon, All Along the Watchtower, The Wizard, Child in Time, Starman… neka su od njih. Ta mala osobenost mi je svaki kraj svake epizode učinila daleko, daleko zabavnijim. I iako beskonačno volim Bouvija, moj izbor za posljednju scenu finala bi ipak bio Led Cepelin i njihova Immigrant Song, koja ne samo da savršeno sjeda na posljednji kadar, nego u datom kontekstu itekako ima smisla (poput Sabotage u „Zvjezdanim stazama“, na primjer), ali eto, ja nisam Baran bo Odar. Nažalost.

Vulture

Pretapanje žanrova, iz jednog u drugi, gotovo neprimjetno, iz drame epohe u horor u SF, je takođe odluka koju svesrdno pozdravljam i koja je doprinijela cjelokupnoj pozitivnoj slici. Sve to ide ruku pod ruku sa onim što su Jantje i Baran ovdje htjeli reći istražujući pitanje ljudske psihe, pitanje načina na koji se ljudi nose pod pritiskom ili u stresnim životno opasnim situacijama, pucaju li ili postaju jači, gdje je granica, ako ona uopšte postoji. Međutim, da bi sve to imalo ikakvog smisla, moramo dobiti likove do čijih odluka i života nam je stalo, koje ćemo voljeti, za kojima ćemo patiti, kao što smo patili za Jonasom, za Noom, za Ulrihom ili Martom. Jer ako ne uložimo svoje emocije u likove, šta je onda poenta? I to je jedini razlog zašto ocjena nije čista petica. Kada izuzmemo problem sa likovima, sve ostalo je tip top. I sigurna sam da ćete, jednom kada se uspustite u ovu avanturu, voljeti svaki minut proveden tu, na Kerberu ili Prometeju, sa tim i takvim likovima.

Ocjena: 4.5/5

© 2024 Ultra Magazin. Sva prava zadržana. Play Team

Uslovi korištenja

Impressum