Anja Ilić je banjalučka glumica koja je odavno prešla granice svoje zemlje i za kratko vrijeme nanizala značajne i upečatljive uloge kako u pozorištu, tako i na filmu. Njene metamorfoze na pozornici i ekranu se dugo pamte i svaki njen projekat ukazuje na to da pomno bira gdje se pojavljuje. Anjine glumačke bravure su potvrđene i mnogim važnim nagradama, kako matičnog pozorišta, tako i regionalnih festivala.
Odnedavno rukovodi i Audio – vizuelnim centrom Republike Srpske, prvom institucijom te vrste kod nas, koja je fokusirana na razvoj domaće filmske produkcije, i lično smo se uvjerili sa kakvom ozbiljnošću i entuzijazmom pristupa toj dužnosti. Sa Anjom smo razgovarali o njenom mjestu na pozornici, novoj dužnosti i omiljenim ulogama, a preporučila nam je i neke sjajne predstave, knjige i filmove.
Kada si shvatila da ti je mjesto na pozornici?
“Svaki put kad sam se dobro osjećala u ulozi. Ja se još uvijek pitam da li mi je tu mjesto. Sa svakim novim zadatkom i svakim izlaskom na scenu. Nije mi namjera da “ tvrdim pazar“ ili glumim neku skromnost. Ovo je duboko moje profesionalno i lično pitanje i zato moj odgovor nije „još od malih nogu“. Ne mogu reći, bilo je do sada itekako potvrda da mi to mjesto na pozornici pripada, ali je bilo i situacija kada tu nisam osjećala radost. I za sve te osjećaje svaki put sam bila odgovorna ja.”
Kao omiljeni ili najteži projekat, onaj koji je promijenio Anju kao glumicu i osobu, navodi više njih i u pozorištu i na filmu. „Ako bih morala da izvojim, to bi u pozorištu bila moja prva glavna uloga u predstavi „Staza divljači“, a na filmu je to uloga u „Dari iz Jasenovca“.
Navodi da ne postoje neke konkretne uloge koje priželjkuje, ali priželjkuje da joj se poklope uloga, scenario i reditelj. Ipak, kroz pitanje o omiljenom ženskom liku u našoj književnosti dobili smo nagovještaj šta bi rado igrala: „Postoje divni ženski likovi u drami Milice Novaković, „Kamen za pod glavu“. Svaki je slojevit i divno napisan. To bih sa zadovoljstvom igrala.“
Na teško pitanje „pozorište ili film?“, za koje vjerujemo da ga svi glumci pomalo mrze, kaže da ga ne mrzi već joj se afiniteti prema jednom ili drugom mijenjaju: „Trenutno bih više voljela da se glumački ostvarim na filmu. Vjerovatno da mi postavite ovo pitanje za godinu dana, odgovor bi bio u korist pozorišta. U suštini mislim da je važno koliko se glumac pronađe u nekoj ulozi, nebitno da li je u pozorištu ili na filmu. Ako se osjećaš glumački komotno, i znaš šta radiš u toj ulozi, nije ti važno da li te snima kamera ili si pred punom pozorišnom salom. Takođe, za glumca razlika između filma i pozorišta je ta što u filmu postoji ta vrsta otklona, da ti gledaš šta si napravio (naročito pojačano dok si u bioskopu, pa zajedno sa publikom prvi put gledaš sebe u toj ulozi) dok u pozorištu toga nema.“
Osim što je supruga i majka, Anja gradi uspješnu glumačku karijeru i vodi instituciju od velikog značaja ne samo za filmske radnike, nego i za cjelokupnu kulturu Republike Srpske i sve njene građane. Ipak, ne smatra da su žene danas pod pritiskom da budu uspješne na svim poljima, smatra da je to više stvar ličnog izbora. Priznaje da joj je kao umjetnici teško, ali i izazovno „uskočiti“ u cipele direktorice državne institucije.
Za kraj smo je zamolili da nam preporuči nešto po svom ukusu što bismo mogli pogledati i pročitati ove jeseni i zime. Njene preporuke su predstava „Gospođica“ u Narodnom pozorištu Republike Srpske, knjiga „Fric i Dobrila“ Srđana Valjarevića i film „Youth“ Paola Sorentina.
