Ako je prošla epizoda bila remek-djelo, a jeste, onda je večerašnja epizoda vjerovatno najslabija epizoda ove, inače odlične, sezone. Razlog? Scenario, nelogičnosti u njemu i ritam.
Mogla bih reći i da me “Igra prestola” (Game of Thrones) razmazila po pitanju devetih epizoda, budući da su devete epizode bile rezervisane za Nedovu smrt, za Bitku kopiladi, za Hardhom, za Crveno vjenčanje, za Oberina i tako dalje. Uz izuzetak kraja, ova epizoda nije ponudila ništa ni približno uzbudljivo. Ali, već sam u prethodnim tekstovima govorila o tome koliko su ove dvije serije različite, stoga, ne bi bilo fer upoređivati ih. Uostalom, izostanak šokantne smrti nije njen nedostatak. Njen nedostatak je priča.
Nelogičnost priče počinje krajem prošle epizode kada Viseris (Paddy Considine), vjerujući da razgovara sa Renirom (Emma D’Arcy), ponovo pokreće priču o proročanstvu, o Egonovom snu, misleći na Egona I, Egona Osvajača, ne na svog sina Egona II (Tom Glynn Carney). Alisent, koja ne zna ništa o snu niti o prijetnji koja će doći sa Sjevera ili o urgentnosti ujedinjenja naroda u borbi protiv Zime, Viserisovo buncanje shvata kao promjenu odluke i želje da njihovo prvorođeno dijete postane kralj, a na uštrb Renire, kojoj su se nekih dvadesetak godina ranije zaklele sve kuće. Naravno, Alisent je pogrešno protumačila Viserisove riječi, a Viseris, nalazeći se negdje između jave i sna, uopšte nije ni shvatio opasnost istih. U knjizi se to tako uopšte nije ni desilo, budući da proročanstvo nije ni pomenuto, a kamoli da mu je ovolika pažnja poklonjena.
Međutim, samo nekoliko sati kasnije, kada vijest o smrti kralja Viserisa stigne do Malog vijeća, postaće jasno da proročanstvo, kao takvo, nije važno, odnosno da nije važno u kontekstu Egona II i njegovog krunisanja. Jer, kako se ispostavlja, Malo Vijeće već neko vrijeme predano radi na uzurpiranju krune, kujući zavjeru protiv Renire, a samim tim i protiv volje svog kralja. Ono što me posebno ovdje iznerviralo jeste odluka da ti procesi ostanu u sjenci i da se objelodane razgovorom za stolom. Na ovaj način, publika je uskraćena radnje i to je prva stvar koju zamjeram ovoj epizodi, ne samo zato što ne volim ekspoziciju niti joj je ovdje mjesto, nego i zato što onda Viserisove posljednje riječi nemaju ama baš nikakvu težinu, pod uslovom da takav dogovor već postoji. A postoji. Jer ako nema težine, čemu onda uopšte takav pristup?
Isto Malo vijeće je dovelo do besmislene smrti (koliko puta će Kriston Kol nekažnjeno ubijati ljude razbijajući im lobanje?!) i jednako besmislenog sukoba, odnosno ne toliko sukoba koliko ishoda. Jasno je da Oto (Rhys Ifans) i Alisent imaju iste želje (da uspostave Egona II) i potpuno različite načine (Oto želi Renirinu i Dejmonovu (Matt Smith) smrt, dok Alisent želi pregovore) i sve je to legitimno… Međutim, trenutak kada se epizoda pretvori u potragu za Egonom jer, ako sam dobro shvatila, Renirin život zavisi od toga ko će prvi stići do princa, majka ili deda (?!), je trenutak kada je, za mene, sve otišlo u nekom pogrešnom smjeru. Prvo, zato što mi je ovakvo građenje tenzije i konflikta potpuno nelogično; zar Oto više nikada neće dobiti priliku da razgovara sa unukom jer ga je majka prva pronašla?! Neće ga ubijediti da ubije Reniru ako ga se Alisent prva dočepa? Ne razumijem? Da li to znači da je Renirin život sada pošteđen? Ne razumijem… zaista ne razumijem ovakvo pisanje. Drugo, svaki put kad se Misarija (Sonoya Mizuno) pojavi u kadru meni malo pozli. Ako postoji ijedan lik za kojeg je pogrešno izabran glumac, odnosno glumica, onda je to Misarija (za njom odmah Lanisteri). Bez pogovora.
Uz svu besmislenost ove potrage, ono što mi je bio ekstremno zanimljivo jeste kombinacija Kristona (Fabien Frankel) i Emonda (Ewan Mitchell) koji, očekivano, ali i iznenađujuće, vide sebe kao oličenje časti i hrabrosti. To je iznutra. Lični doživljaj. Spolja, Kriston je ništa drugo do ogorčeni odbačeni bivši ljubavnik. Pun želje za osvetom. Sa druge strane, upkros snažnom kompleksu inferiornosti, Emond je u pravu kada kaže da je on po svemu bolji izbor za sljedećeg kralja u odnosu na svog starijeg brata. On poznaje istoriju, vještiji je od svakog viteza, jaše najvećeg zmaja i ne siluje žene. Ali, red je red. I to što je u pravu ne znači da bi bio dobar kralj i da zaslužuje krunu. Štaviše.
Utisak epizode su popravile dvije konkretne scene. Prva se tiče Renis (Eve Best), najveće face ovog svijeta, a druga Egonove transformacije. Momenat kada Melis izroni iz poda je, složićete se, bio epski. A momenat koji je uslijedio je potpuno Renis stavio u kontekst. Poput Džona, koji će mi zauvijek biti simbol svega časnog i dobrog u Vesterosu, uprkos tome što je Džon posljednji Targarjen, i Renis, takođe Targarjen, je oličenje čojstva i junaštva. Iako bi mi bilo najdraže da ih je sve spržila tu na licu mjesta i završila rat prije nego što je počeo, drago mi je što se to nije desilo, jer bi u surpotnom njen lik bio potpuno obezvrijeđen. Upravo ta odluka, da im pokaže koliko je bila blizu, koliko ih je lako mogla izbrisati sa lica zemlje, a ipak to nije uradila, je pokazala ko je i šta je Renis i kakvog saveznika su Renira i Dejmon dobili. Odluka da se njih dvoje tokom ove epizode izmjeste i ne pojave je odluka koju pozdravljam. Kao i način na koji je Egonova transformacija prikazana. To mi je vrhunac epizode. Risova igra, Vesterlingova (Graham McTavish) i Lajmanova (Bill Paterson) čast. Ali, Egon ispred svih.
Fenomen koji je nemoguće zaobići kad god je tematika neke priče vezana za moć, vlast i politiku je nevjerovatno snažna, brza i često neočekivana transformacija ličnosti, a budući da se svijet „Leda i Vatre“ u najvećoj mjeri okreće oko ove osovine, osovine Gvozdenog prestola, do sada smo vidjeli razne primjere ličnosti koji je je plamen moći privlačio toliko da su oni koji su se uspjeli najviše približiti sagorjeli do kraja. Ono što se u pozitivnom smislu istaklo u „Igri prestola“ kroz lik Džona koji iz razloga klasičnih vrlina nije želio krunu je sada dobilo jednu vrstu naličja kroz lik Egona, poročnog mladog princa kojeg tron ne zanima ni izdaleka koliko prosta tjelesna uživanja.
Međutim, u trenutku kada osjeti samo kap ukusa koji pruža osjećaj vlasti i moći, na ekranu nam se u svega nekoliko minuta otkriva potpuna transformacija njegovog lika, vješto napisano i solidno odglumljeno, koji po dodiru krune i mača njegovog pretka i imenjaka u sebi oživljava strahovitu i nezaustavljivu ambiciju i glad, poduprte usklicima nebrojene publike naroda Kraljeve Luke. Sublimirana u ovih nekoliko trenutaka je motivacija gotovo svakog lika ovog svijeta ponaosob, a poučeni iskustvom Martinovih riječi, koje glase “ako mislite da će ovo srećno da se završi, niste dovoljno pazili”, tek treba da vidimo u kakav sunovrat ovaj događaj može da baci cijelo kraljevstvo.
I da, špica je konačno prikazala Vinterfel, što znači da sljedeće sezone idemo na Sjever. A znate šta to znači. Kregan Stark dolazi!
Ocjena: 3.5/5 (početak i kraj odlični, sredina tanka, ali sve skupa sasvim solidno)
