Talentovana, konceptualna umjetnica Isidora Branković u svojoj nešto drugačijoj izložbi pod nazivom „Plač epizodista“, koja se održava u Banjaluci u galeriji „Vagon“ u fokus stavlja, kako kaže, svoja sjećanja i neostvarene želje. Konceptualna umjetnost kao dio moderne umjetnosti je nastala sa ciljem da izađe iz svih ustaljenih okvira umjetničkog djelovanja, a performans kao grana ove umjetnosti je najbliži Isidori i ona svoj umjetnički izražaj najčešće pronalazi upravo u performansu. Zavirili smo na izložbu ove umjetnice koja traje do 01.07.2022. i porazgovarali sa njom o detaljima izložbe i uopšte o umjetnosti koju stvara.
Isidora nam se predstavila kao neko ko voli crveno, a otkrila nam je i kako je spoznala talenat u sebi i da je on ustvari postojao od ranog djetinjstva u njoj.
„U stanu u kojem sam odrastala postojao je špajz sa policama punim knjiga. Voljela sam Rembrandt – a, Brueghel-a i priču o Jesenjinu i Isidori Dankan. Vikala sam na sav glas da ću biti umjetnica, što je bilo poprilično čudno s obzirom na to da je tada moj jedini umjetnički talenat bio dubljenje na glavi. Dozivala sam sve sile da budem talentovana, a da ne moram vježbati. Nekim čudom sve me to obgrlilo. Sljedeće što sam otkrila bila je boja i osjećaj ekstaze i potpune katarze dok slikam. Onda sam pronašla intermedijalnost i to je bilo to”.
Isidora se sjeća svojih prvih radova i kaže da je emocija bila upravo ta koja ju je vodila i prožimala iz peta, a svoju umjetnost opisuje kao libido, ironiju, provokaciju vrućinu i marginu. Cilj Isidorine izložbe, koja je njena završna izložba na Akademiji umjetnosti, ne daje nužno odgovore već izaziva emocije i promišljanje o samoj tematici.
“Smatram da moji umjetnički radovi nose jaku socijalnu ideju i prate moj proces borbe i igre sa svijetom koji me okružuje. S obzirom da se najviše izražavam kroz performans, a i najviše ga osjećam i video radovi su performativne prirode. Borim se sa snovima i svinjama, spoznajem da je planina veća od mene. ‘Plač epizodista’ takođe ima za cilj da svi pronađu djeliće sebe i malo se nasmiju”.
Na pitanje da li današnjica oslobađa čovjeka i samog umjetnika ili ga čini zarobljenim, Isidora kaže da sve zavisi od toga koliko nam je koža tijesna, a ova mlada umjetnica je inspiracija za sve one koji se odluče da pronađu sebe, pomjere granice i žive svoju slobodu izvan svih okvira.
