Filmovi koje danas biram su vrhunska ostvarenja nastala tokom posljednje decenije, a koja ste možda, igrom slučaja, propustili. To su bili osnovni parametri za izbor ovih pedeset filmova, tu pred vama. Za deset njih, koje sam birala tako da obuhvatim različite stilove, žanrove, pristupe, reditelje, zemlje iz kojih dolaze i teme koje obrađuju, sam dala kratak opis, dok sam ostale samo pobrojala. Nadam se da ćete nešto na ovoj isti pronaći i za sebe, te da niste baš sve pogledali.
BEANPOLE (2019), RUSIJA Kantemir Balagov
Izrazito savremeno djelo klasičnog filma je možda najbolji opis “Divke” (Beanpole u prevodu znači žena-div), visceralnog djela Kantemira Balagova (Kantemir Balagov) koje ostavlja ožiljke. Kako je riječ o savremenom ruskom filmu, a savremeni ruski film se sve više manifestuje uglavnom u dva oblika – akcioni film (poput onih sa Bikovićem koji se mahom ugledaju na američku produkciju) i teška socijalna tegoba – jasno je da “Divka” pripada ovom drugom ekstremu.
Iako rad vrlo mladog reditelja (Balagov je 1992. godište), “Divka” odiše izvjesnom starošću, bogatim iskustvom i zrelošću kakva se u ovakoj situaciji ne bi očekivala. To je, između ostalog, samo jedan od šokova kojim ovaj film obiluje. To se moglo i očekivati, budući da je riječ o filmu koji preispituje pitanje ratne traume i čiji se likovi, svako na svoj način, još nalaze u vrtlogu rata, poput malog Paše, dječaka koji ne umije imitirati lavež psa iz prostog razloga što ga za svog kratkog života nikad nije ni vidio. Takva je “Divka” – dirljiva, zastrašujuća, neodoljiva, moćna.
LONG DAY’S JOURNEY INTO NIGHT (2018), KINA, Bi Gang
“Putovanje dugog dana u noć” je djelo još jednog mladog reditelja. U pitanju je Bi Gang (1989. godište), a njegov film, koji je nastao pod snažnim uticajem Dejvida Linča (David Lynch), Vong Kar-Vaija (Wong Kar-Wai) i Afikatponga Virasetakuna (Apichatpong Weerasethakul), više je meditacija, više halucinacija, više san, više poezija nego što je film.
Tema koja bi bila, kao i u slučaju “Divke” (Beanpole), svojstvenija nekom sredovječnom muškarcu bogatog iskustva, bavi se, iznenađujuće, pitanjem izgubljene ljubavi, opsesivne ljubavi, izgubljenog života i žala za prošlošću, a kroz prizmu Bijevog glavnog lika, Hogvua (Huang Jue). Riječ je o lirskom neonoaru koji je zapravo ništa drugo do hronika Hongvuovog (Jue) povratka u rodni grad. Film nije za svakoga i nije za svako raspoloženje. Zato, gledajte ga samo onda kada ste u stanju posvetiti mu svu vašu pažnju.
EMBRACE OF THE SERPENT (2015), KOLUMBIJA, Ciro Guerra
U svojoj suštini, „Embrace of the Serpent“ je antropološka studija, avantura i misterija karaktera čiji je glavni cilj oštra kritika kolonijalizma, ali i odavanje počasti izumirućem svijetu, svijetu koji strahovitom brzinom iščezava i kojeg gotovo više da i nema. Monohromatska, bajkovita, snena priča, smještena u prašumama Amazona, „Embrace of the Serpent“ kroz dva vremena prati tri lika, dva naučnika i jednog šamana: Teea (tokom 1909.), Evana (tokom 1940.) i Karamakatea. Karamakate, posljednjii preživjeli član svog plemena, je nedvosmisleno zvijezda ovog filma koji preispituje odnos progresa i tradicije, ali i koji je zamišljen kao komentar na način na koji su amazonska plemena, kroz istoriju, predstavljena (Gera inspiraciju za vizuelni identitet filma, snimljenog u crno-bijeloj tehnici, crpi iz načina na koji su amazonska plemena svojevremeno predstavljana kroz fotografije). Uz to, riječ je o umjetnčkom djelu koje snažno, a delikatno, sa puno ljubavi i pažnje, istražuje pitanje kulturne reprezentacije i pitanje memorije, dokumentovanja trenutka, njegove prolaznosti.
MUSTANG (2015), TURSKA, Deniz Gamze Erguven
Brojni kritičari su svojevremeno „Mustang“ poredili sa filmom „Virgin Suicides“, Kopolinom (Sofia Coppola) očaravajućom dramom o odrastanju. Poput Kopolinog debija iz 1999. koji je osvojio svijet i bio povod za brojne rasprave i razmjene mišljenja, i „Mustang“ je debi mlade rediteljke (Deniz je 2015. imala 37 godina) koja fokus stavlja na gotovo introspektivni prikaz adolescentnog buđenja pet nestašnih i šarmantnih sestara. I posljedica, to jeste, svega onog što slijedi nakon što njihova porodica tu energiju pokuša obuzdati. Poređenje ova dva filma je neminovno, iako možda nije fer, budući da se radi o dva posve različita filma čiji su kulturološki konteksti ono što pravi najveću razliku. I ono što je možda važno, ako niste voljeli „Virgin Suicides“, ne mora značiti da nećete voljeti „Mustang“. I obrnuto.
RED ROCKET (2021), SAD, Sean Baker
Svaka godina u kojoj Šon Bejker “izbaci” novi film je u mom svijetu dobra godina. I svaki njegov novi film je dobar film, za nijansu čak možda bolji od prethodnog. I svaki se bavi teškim životom na margini, obojenim izvjesnom dozom radosti, što možda može zvučati kao paradoks, ali taj paradoks sada već postaje njegov zaštitni znak. Kao kod opusa Pola Tomasa Andersona i ovdje se ne može odrediti jedna zajednička crta, jer je svaki Bejkerov film različit, ali kao kod Andersona svaki je sličan, postoji ta neka doza specifičnosti, nešto specifično američko što ih veže u jednu koherentnu cjelinu. Kada vidite film Šona Bejkera znate da se radi o filmu Šona Bejkera. I u tom smislu, iako sasvim svoj, unikatan, “Red Rocket” je duhom blizak filmu “Tangerine”, ali je kontekstom i vizuelnim stilom bliži fillmu “The Florida Project”. Da sam ga pogledala na vrijeme, “Red Rocket” bi ušao na moju listu najboljih filmova iz 2021.
MEMOIR OF A MURDER (2017), JUŽNA KOREJA, Won Shin-yun
Bez obzira što nije savršen (ni blizu kao “Memoirs of a Murder” Bong Džun-hoa iz 2003. što je drugi film, da ne bude zabune), “Memoir of a Murder” je sasvim solidan film. Zanimljive premise – serijski ubica sa Alchajmerovom bolešću – film istražuje pitanje rupe u zakonu koja dozvoljava serijskom ubici da otkrije svoj identitet bez prijetnje suđenjem ili bilo kakve druge sankcije. Zabavan i nepredvidiv, ovaj triler je, bez sumnje, doprinio popularizaciji južnokorejske filmske produkcije koja je kulminirala filmom “Parasite”, koji je doveo do razbijanja ustaljenih holivudskih matrica napravivši presedan u sistem dodjeljivanja prestižnih američkih nagrada.
CAPERNAUM (2018), LIBAN, Nadine Labaki
Riječ Capernaum znači haos i kakofonija. I to su riječi oko kojih Nadin Labaki gradi svijet svog filma. Protagonista filma je harizmatični dječak Zain (Zain Al Rafeea) koji tuži svoje roditlje jer su ga rodili u taj haos i kakofoniju, tražeći od suda da njegovim roditeljima zabrani svako dalje rađanje djece. Bijes, proizašao iz uništenog djetinjstva i odrastanja, bez svoje volje, u haosu i beznađu, je glavna emocija koja se proteže kroz ovaj film čiju eneregiju i emociju nikada nećete zaboraviti.
FIRST MAN (2018), SAD, Damien Chazelle
“Prvi čovjek na mjesecu“ (First Man) je američka biografska drama reditelja Demijena Šazela čiji scenario potpisuje Džoš Singer. Pominjem Šazela i Singera ne samo zato što im je ovo prva saradnja, nego i jer je riječ o dvojici talentovanih i relativno mladih ljudi koji su u posljednjih nekoliko godina postali zvučna imena u oblastima u okviru kojih djeluju. Šazel nam je na velike ekrane donio “Ritam ludila” (Whiplash), te “La La Land”, dok je Singer zaslužan za scenario filmova poput “Tajna petog staleža” (The Fifth Estate), “Pod lupom” (Spotlight) i “Doušnik” (The Post).
Gledajući ovu impresivnu listu hitova, koje možete, ali i ne morate voljeti, “Prvi čovjek na mjesecu” je, usudila bih se reći, različit od svih filmova na kojima su Šazel i Singer do sada radili jer se, pored toga što koristi posve različit žanr u pripovijedanju, bavi i pitanjem osjećaja kosmičke izolacije. Riječ je o temi koja je sveprisutna u čitavom nizu odličnih djela čija se radnja odvija u svemiru, počevši od “Solarisa” Andreja Tarkovskog, preko “Gravitacije” Alfonsa Kuarona, do “Devete konfiguracije” Vilijama Bletija čiji je kapetan Katšo takvo stanje možda i najbolje objasnio govoreći o udaljenim, hladnim zvijezdama, Bogu, te ljudskom strahu od samoće koju svemir svojom nepreglednošću naglašava.
Prateći ovaj niz, “Prvi čovjek na mjesecu” je djelo koje se, iako priča kultnu priču prvog slijetanja na mjesec i sve što se u godinama koje su mu prethodile desilo, bavi istim ovim pitanjem izolacije, usamljenosti i gubitka, prerastajući tako iz onog što na prvi pogled izgleda kao privlačna priča o ljudskim poduhvatima i dostignućima, o slavi, u ono što je zapravo ništa drugo do priča o intimnom ljudskom putovanju kroz razne faze tugovanja.
ON BODY AND SOUL (2017), MAĐARSKA, Ildiko Enyedi
Premisa filma i brutalne scene kojima je mađarska rediteljka Ildiko Enjedi odlučila da ga otvori su tu da vas šokiraju i, u mesarskom smislu i maniru, doslovno pripreme i smekšaju za scene koje slijede i u kojima je cilj neprimjetno uplivati u nevjerovatnost ljudskog ponašanja i začudnost odnosa između dva centralna lika, Endrea (Geza Morcsžnyi) i Marije (Alexandra Borbely).
Mađarska kinematografija u posljednjih desetak godina ima tendenciju da za svoj izraz koristi jedan intenzivan, pa čak i nasilan jezik, nešto što bi mogli da nazovemo i mađarskom verzijom nekog filmskog New Weird-a, kroz autore kakav je, na primjer, Jirži Palfi sa svojom Taksidermijom, i drugi, te se ovaj film uklapa u tu školu. Ono što ga izdvaja je, sa druge strane, jedna pročišćena verzija te estetike, koja se manje oslanja na šok, te svoje ekstreme bira dosta pažljivije, konciznije i, prije svega, preciznije. Hvatajući se u koštac sa velikim temama, “On Body and Soul” je film koji zrači svojom iskrenošću i energijom i istinskom humanošću.
HAPPY AS LAZZARO (2018), ITALIJA, Alice Rohrwacher
“Srećan kao Lazaro” (Lazzaro Felice), odnosno “Happy as Lazzaro”, je posljednji dugometražni igrani film rediteljke Alis Rorvaker (Alice Rohrwacher), koja se široj javnosti predstavila svojim hvaljenim igranim prvencem “Heavenly Body” 2011. u Kanu, kada je imala svega dvadeset devet godina. Alis trenutno priprema novi film “La Chimera” (sa Izabelom Roselini i Jošom Okonorom) koji je planiran za 2023. godinu i koji sa nestrpljenjem očekujemo. Do tada, ako niste, obavezno pogledajte “Srećan kao Lazaro”.
U pitanju je ostvarenje koje se bavi suštinskim temama, ali kroz jedan jezik koji je prijemčiv svim vrstama publike. U tom smislu, bajkovit pristup, iskrenost filma, ali i glavnog lika, za koji se Rorvaker ovdje odlučila dao je univerzalnost temama kojima se film bavi, ali i humanu dozu samom filmu i njegovoj priči. Postoji nešto u njemu, neka vrsta iskonske emocije koja pogađa vrlo neposredno, zbog čega bih ga izdvojila kao istinsko osvježenje 2018. godine, jer vidjeti film koji se bavi velikim temama, a da nisu trend, iako su svevremene, važne i aktuelne, danas je zaista rijetkost.
BONUS: Monos (Alejandro Landes, Kolumbija), Atlantics (Mati Diop, Senegal), Good Time (Safdie, SAD), I am not a Witch (Rungano Nyoni, Zambija), Invisible Life (Karim, Ainouz, Brazil), For Sama (Waad Al-Kateab, Sirija), Son of Saul (Laszlo Nemes, Mađarska), First Reformed (Paul Schrader, SAD), Klaus (Sergio Pablos, SAD), After the Storm (Hirokazu Koreeda, Japan), God’s Own Country (Francis Lee, Velika Britanija), Nostalgia for the Light (Patricio Guzman, Čile), Icarus (Bryan Fogel, SAD), La Flor (Mariano Llinas, Argentina), Cold War (Pawel Pawlikowski, Poljska), Hunt for the Wilderpeople (Taika Waititi, Novi Zeland), Loveless (Andrey Zvyagintsev, Rusija), Octopus (Karim Kassem, Liban), Aquarius (Klber, Mendonca Filho, Brazil), Sorry We Missed You (Ken Loach, Velika Britanija), Divinies (Houdda Benyamina, Katar, Francuska), Dogman (Matteo Garrron, Italija), The Red Turtle (Michael Dudok dee Wit, Holandija, Japan), Le Havre (Aki Kaurismaki, Francuska, Finska, Njemačka), This is not a Film (Jafar Panahi, Iran), Memoria (Apichatpong Weerasethakul, Tajland), The Salesman (Asghar Farhadi, Iran), Shoplifters (Hirokazu Koreeda, Japan), Cold Case Hammarskjold (Mads Brugger, Danska), Elle (Paul Verhoven, Francuska, Njemačka), Burning (Lee Chang-dong, Južna Koreja), Phoenix (Christian Petzold, Njemačka), Graduation (Rumunija), Stories We Tell (Sarah Polley, Kanada), Toni Erdmann (Maren Ade, Njemačka), The Hunt (Thomas Vinterberg, Danska), Petite Maman (Celine Sciamma, Francuska), Faces Places (Agnes Varda, JR, Francuska), Ixcanul (Jayro Busstamante, Gvatemala), Climax (Gaspar Noe, Francuska).
Piše: Monika Bilbija
