Dnevnik jedne terapeutkinje u Aziji: Šta sve možemo naučiti o ljubavi kada izađemo iz svojih kulturoloških okvira?
Skoro sam pročitala blog jednog Amerikanca koji putuje Azijom. Napisao je kako je „sjeban“ jer je na drugom kontinentu počeo shvatati šta je ljubavi. Odmah sam shvatila šta želi reći. Evo o čemu se radi i zašto je ljubav u Aziji drugačija.
Dok živim i putujem Kinom, sve više primjećujem nešto što mi je, iz perspektive psihoterapeuta, posebno zanimljivo: ovdje se ljubav često ne gradi samo oko pitanja „Šta ja dobijam iz ovog odnosa?“, već oko pitanja „Šta mi zajedno gradimo?“
Vratiću se na to da Azija nije jednoobrazna kultura i naravno da ne možemo govoriti o svim parovima ovdje na isti način. Svugdje, pa i ovdje postoje konflikti, razvodi, nejednakosti i mnogi drugi vrlo različiti modeli odnosa.
Ali ono što mene lično fascinira jeste drugačiji kulturni naglasak: u mnogim odnosima koje sam do sada upoznala postoji mnogo snažniji osjećaj zajedništva, međusobne odgovornosti i pripadanja nego što sam navikla da vidim u zapadnim kulturama.
Dok se, površno rečeno, na zapadu učimo da pronalazimo sebe, razvijamo karijeru, svoje potencijale, svoje granice, potrebe, želje i individualni put, u toj silnoj potrazi za sobom zaboravljamo na drugu stranu.
U Kini od parova češće čujem pitanje: „Šta je nama cilj?“ „Kako ćemo ovo zajedno?“ „Šta možemo izgraditi kao porodica?“
To ne znači da nema individualnosti. Postoji privatnost, lični prostor, lični interesi i ambicije. Ali uz njih postoji i svijest da odnos nije samo mjesto u kojem dvoje ljudi ostvaruju sebe, već prostor u kojem zajedno stvaraju nešto mnogo veće od sebe.
U odnosima koje ovdje posmatram nema poređenja, ili ga je mnogo manje.
Nema potrebe za tim da se partner mijenja, popravlja i prepravlja, nema traženja nečeg većeg, boljeg, višeg… Ljubav se više vodi ka prihvatanju osobe baš takve kakva u svojoj suštini i jeste.
U mnogim odnosima najvažnija je sigurnost. A upravo je sigurnost jedna od stvari kojima u psihoterapiji pridajemo ogromnu pažnju. Kada osoba osjeti da je odnos dovoljno siguran, nervni sistem više ne mora stalno biti u stanju odbrane. Ne mora neprestano dokazivati svoju vrijednost, predviđati prijetnju u partnerovom ponašanju ili pripremati teren za napuštanje.
Zdrava veza nije ona u kojoj nikada ne postoje konflikti. Zdrava veza je ona u kojoj konflikt ne uništava osjećaj sigurnosti.
A evo kako se u Aziji parovi pobrinu za sigurnost
Postoji vrlo jednostavan princip: Kada emocije u toku razgovora postanu preintenzivne, razgovor se prekida prije nego što riječi postanu oružje. Partneri tada naprave nekoliko minuta pauze, izregulišu se, smire se, promisle o onome što žele reći i tek onda nastavljaju razgovor, iz mjesta mira.
Ideja iza ovog principa je, moram priznati, baš u skladu sa savremenim razumijevanjem emocionalne pismenosti: ne rješavati problem dok smo preplavljeni. Jer kada smo ljuti, uplašeni ili povrijeđeni, često ne razgovaramo da bismo bili shvaćeni, nego da bismo pobijedili.
„Prvo reguliši sebe, pa tek onda pokušaj regulisati odnos.“
Pritom ovakva pauza ne treba da bude kazna, ignorisanje ili „silent treatment“. Ona treba da bude svjesna odluka obje strane: Volim te dovoljno da ne želim da ti kažem nešto iz mjesta impulsa zbog čega ću kasnije žaliti.
Postoji i jedna jako lijepa kineska izreka: „百年修得同船渡“
„Potrebno je sto godina sudbine da bi dvoje ljudi zajedno prešlo rijeku u istom čamcu.“
Meni je upravo ovo jedna od najljepših metafora za partnerstvo. Ne biraš samo osobu sa kojom ćeš provesti lijepe dane i trenutke. Biraš osobu sa kojom ćeš dijeliti i umor, bolest, promjene, neizvjesnost, neuspjehe, porodične izazove i loše dane.
U Kini takođe kažu: Potrebna je duboka SUDBINA da se dvoje sretnu i zavole, i ogroman ULOG da tu ljubav održe.
U Aziji se na ljubav gleda dugoročno, kako kažu Azijatkinje: Ljubav manje zavisi od toga koliko snažno osjećamo, a više od toga kako se ponašamo jedno prema drugom kada osjećanja postanu intenzivna i neprijatna.
I tu vidim jednu važnu lekciju za nas sa Zapada.
Naša individualnost jeste dragocjena. Važno je znati ko smo, šta želimo i gdje su naše granice. Ali vjerujem da smo u nekom trenutku otišli toliko daleko u pravcu „ja“ da smo zaboravili koliko je važno „mi“.
U psihoterapiji često govorimo o tome da odnos treba da bude prostor sigurnosti, a ne prostor stalnog dokazivanja vrijednosti. I možda jedna od najvažnijih stvari koje možemo učiniti za svoje odnose jeste da prestanemo pitati samo: „Da li me ova osoba usrećuje?“ i počnemo pitati: „Da li se pored ove osobe osjećamo sigurno, poštovano i slobodno da budemo ono što jesmo?“
A zatim i ono teže pitanje: „Šta ja radim da bi i druga osoba to osjećala sa mnom?“
Poruka moje prijateljice iz Kine: Veza ne opstaje zato što dvoje ljudi nikada ne povrijede jedno drugo, već zato što uvijek iznova pronađu put nazad jedno ka drugom.
Autorka teksta: Dobrila Čajević, psihoterapeutkinja pod supervizijom
