Znate onaj glas koji vam zvuči poznato, ali ne znate odakle?
Možda je bio u reklami koju ste jutros čuli. Možda u dokumentarcu kojim ste se oduševili, ili u crtanom filmu koji vaša djeca obožavaju. Možda baš u trenutku kad ste mislili da ne obraćate pažnju, ali ste ipak slušali.
Iza tog glasa često stoji Ljubomir Hlobik, voiceover umjetnik sa zagrebačkom adresom, audio producent i edukator koji već više od 15 godina gradi karijeru na nečemu što većina ljudi uzima zdravo za gotovo: u svom glasu.
U susret ORBIZ konferenciji, gdje 16. aprila u sarajevski Cinestar Cinemas dolazi kao keynote govornik, razgovarali smo za Ultra Magazin o tome kako glas postaje biznis, identitet, ali i konkurentska prednost.
Ljubomire, svi znaju Vaš glas, ali ne i lice. Da li je to prednost ili mana?
Za mene je to zapravo savršena pozicija. Po prirodi sam dosta povučena osoba, ne volim galamu i gužvu i baš zato mi odgovara baviti se poslom koji je sastavni dio svakodnevnog života ljudi, ali na jedan suptilan način. Ta ideja da dio mene, moj glas, prenosi poruke i ulazi u tuđe živote… to je nešto što je teško opisati.
Glas ima tu moć da ljude stavi u određeno stanje, najčešće emotivno. Reklame nas često vraćaju na neka lijepa iskustva, dokumentarci nas vode u svjetove koje možda nikad nećemo vidjeti, a sadržaji poput e-learninga ili aplikacija za meditaciju ljudima stvarno pomažu.
Biti dio toga i znati da moj glas ima tu ulogu, mene zaista čini sretnim.
A onda dolazi i onaj trenutak koji mi je posebno drag kad upoznam ljude uživo i kažem čime se bavim. Taj mali “wow” efekt kada napokon povežu lice s glasom… to je nešto što se ne može odglumiti.
Radili ste za Netflix, HBO, Warner Bros., Pixar… Kako izgleda put od “imam dobar glas” do globalnih projekata?
Kroz jako puno razočaranja! Šalim se… ali zapravo i ne baš.
Put od “imam dobar glas” do globalnih projekata nije linearan. Najčešće počinje audicijama. Za projekte poput onih za Netflix, HBO, Warner Bros. ili Pixar prvo morate biti pozvani.
A već to znači da vas je netko prepoznao kao potencijal.
Lokalni redatelji i producenti biraju nekoliko glasova koji bi mogli odgovarati određenom liku. Snimite s njima audiciju, oni ju šalju dalje… i često se ništa ne dogodi. Tu dolazi ključna stvar. Biti pozvan na audiciju već je ogromno priznanje. Jer za takve angažmane ne biraju se “najbolji glas”, nego onaj koji u tom trenutku najbolje odgovara ulozi, emociji i kontekstu.
S druge strane, ja radim u Project 6 studiju u Zagrebu studiju koji već više od 25 godina radi adaptacije i sinkronizacije za radio, televiziju i kino. Danas smo jedan od vodećih studija u regiji i surađujemo s najvećim svjetskim produkcijama, što znači da povjerenje ne dolazi preko noći ono se gradi godinama, projekt po projekt.
Na kraju dana, razlika između “dobrog glasa” i globalnih projekata nije u talentu nego u kontinuitetu, strpljenju i spremnosti da izdržiš sve one “nevidljive” trenutke između. Kao u svakom drugom poslu. Znate, ušli smo u vrijeme, a to mi pokazuju mlađe generacije koje formiram kao edukator, da smo okrenuti rezultatu umjesto procesu. Moj proces traje već dulji niz godina, ovo je sve samo rezultat tog procesa.
Jedini ste glas koji je vodio inauguraciju predsjednika Hrvatske, i to dva puta. Kako izgleda taj trenutak iz vaše perspektive?
Prvi put kada sam dobio poziv da vodim inauguraciju predsjednika Republike bio je to iskreni šok. Do tada sam vodio razne evente, ali ovo je za mene bio prostor rezerviran za, kako sam tada mislio, “velike dečke”. Iskreno, ni danas se ne doživljavam tako.
Cijela priča zapravo je krenula puno ranije, bio sam glas najava u kampanji Zorana Milanovića. Inauguracija je, na neki način, bila nastavak tog puta. Ili možda nagrada za povjerenje koje se kroz taj proces izgradilo. I zanimljivo je, prvi put uopće nisam bio svjestan veličine tog trenutka. Ni pozornice. Ni simbolike. Ni osobne težine svega toga.
Postoji jedna misao koju često ponavljam “90% uspjeha je pojaviti se.” Ja sam se pojavio taj dan. I možda sam baš u toj svojoj, nazovimo je, naivnosti uspio. Jer nisam bio opterećen veličinom događaja nego fokusiran na svoju ulogu.
Druga inauguracija bila je potpuno drugačije iskustvo. Došla je nekako prirodno i iz Ureda predsjednika, ali i iz mene samoga. Tada sam se prvi put osjećao kao domaćin. A to je zapravo i suština ovog posla, biti osoba koja vodi, moderira i reagira u trenutku kako bi se svi drugi osjećali sigurno i ugodno.
Koji je najčudniji ili najsmješniji projekat na kojem ste radili i zbog kojeg vas ljudi nikad ne bi prepoznali?
Iskreno; gotovo sve u ovom poslu je pomalo čudno. Čudno počinje već s time kad ljudima objasnite čime se bavite.
Kažem da sam glas za reklame… i onda me pogledaju s blagom zabrinutošću i pitaju: “Čekaj… može li se od toga živjeti?”
A onda dođe stvarnost posla. U 9 ujutro sam u studiju i lajem, režim, mjaučem u mikrofon. Par sati kasnije stojim pred kamerom kao edukator i objašnjavam povijest ili kemiju potpuno ozbiljno, fokusirano i uvjerljivo. Taj raspon je, zapravo, ono što ovaj posao čini nevjerojatno zabavnim.
I dalje mi je simpatično što me ni šira, a ni uža obitelj ne zna baš jasno definirati “što on to točno radi.”
A što se tiče projekata ima tu svega. Radio sam na animiranom filmu Woody Woodpecker za Netflix, gdje sam igrao više likova oko glavnog junaka Pere Djetlića. A u seriji Superbook, koju smo producirali kroz šest sezona, prošao sam cijeli spektar uloga od razbojnika, učitelja, prosjaka i sluge, pa sve do glasa Boga. Što je, priznajem, poprilično nezgodno za objasniti na obiteljskom ručku.
Danas svi pričaju o personal brandingu. Može li glas biti brend?
Kako da ne! Glas može biti brend.
Moj glas je moj identitet. Ali ono što ga zapravo definira je interpretacija, a ona je uvijek osobna i neponovljiva. Ipak, imam osjećaj da danas često zaboravljamo ono najvažnije; ovo je i dalje posao.
Brend ne postajete zato što imate lijep glas. Brend je povjerenje. Kada kupujete brend, znate što dobivate. I još važnije, znate zašto birate baš njega. A to se ne događa preko noći. Brend se gradi godinama kroz iskustvo, kroz suradnje, kroz preporuke.
Mi smo malo tržište. I upravo zato, oni koji nauče graditi povjerenje dugoročno pobjeđuju.
Postoji još jedna stvar koja je ključna, pogotovo u kreativnim zanimanjima „treba pobijediti vlastiti ego“. Moj glas nije tu da govori o meni. On je medij kroz koji se prenosi poruka o nekome drugome, za nekoga drugoga. Zato glas postaje brend tek onda kada uspije jasno i dosljedno komunicirati druge brendove. I upravo o tome ću govoriti na ORBIZ konferenciji, kroz konkretne primjere kako to raditi, ali i kako to ne raditi.
Kako vidite uticaj novih tehnologija, poput AI-ja, na budućnost glasovne industrije?
Ovo je pitanje koje danas svi postavljaju i potpuno je opravdano. Svjesni smo da tehnologija, posebno AI, može vrlo brzo producirati ljudski glas. I to je činjenica koju ne možemo ignorirati. Ali zanimljivo je što se događa u praksi.
Ta brzina i lakoća produkcije često dolazi bez onog ključnog elementa; promišljene, nadahnute interpretacije. A upravo tu nastaje razlika.
U mom iskustvu, ta “brza rješenja” nisu smanjila vrijednost mog posla, nego su je, paradoksalno, povećala. Jer kada svi mogu zvučati “dobro”, postaje presudno tko može zvučati uvjerljivo. Ne trebamo bježati od tehnologije.
Naprotiv, trebamo je razumjeti i postati kritički svjesni njezine primjene u svemu. Na kraju dana, brendovi koji drže do sebe znaju jednu stvar; ne može ih predstavljati nešto što nema stvarno iskustvo, emociju i namjeru.
Zato vjerujem da budućnost neće biti borba između čovjeka i tehnologije, nego jasna razlika između re/produkcije i interpretacije. A to je prostor u kojem ljudski glas i dalje ima nezamjenjivu vrijednost.
Šta publika može očekivati od vašeg keynote-a na ORBIZ konferenciji?
Publika može očekivati mene. Bez filtera. Da se nadovežem na pitanje o inauguraciji; mene koji će se pojaviti.
Jednog čovjeka u četrdesetima koji, iskreno, uživa u tome što znači biti pomalo izgubljen. Jer u toj igri pronalaženja nema pravila. I možda je baš to poanta.
Cilj nikada nije bio “konačni smisao”. Kretanje prema nečemu, to je ono što nas pokreće. Ja sam se prije nekoliko godina izgubio i trenutno sam se pronašao u ovom poslu. Ali isto tako vjerujem da se već sutra mogu pronaći na nekom potpuno drugom putu.
I to je u redu.
Poruka koju želim prenijeti publici na ORBIZ konferencija je jednostavna: nije problem biti izgubljen. Problem je stati. U trenutku kada prestanemo tražiti, prestajemo rasti. Pogotovo u kreativnim zanimanjima, onog trenutka kada imate sve odgovore, vjerojatno ste završili. Dok god imate pitanja, dok god istražujete vaša kreativnost živi.
Za kraj, šta biste rekli nekome ko misli da “nema dobar glas”?
Dobar glas nije nešto što imate ili nemate. Dobar glas je svijest o sebi.
Način na koji govorimo, kako izgovaramo riječi, kako dišemo između rečenica, sve to nosi našu priču. Našu povijest, odrastanje, iskustva, strahove, sigurnosti… sve. Zato je glas uvijek autentičan. On je rezultat svega što smo prošli.
I upravo zato osuđivati svoj glas znači, na neki način, osuđivati sebe. A to je šteta. Zar smisao glasa nije povezivanje kroz razumijevanje. Da se približimo jedni drugima, takvi kakvi jesmo. Stvarni. Nesavršeni. I baš zato, dovoljni.
Zato vjerujem da svi imamo “dobar glas”. Samo ga trebamo naučiti prihvatiti… i koristiti.
Ako ste ikada razmišljali o tome kako zvučite dok pričate, ili kako vas drugi čuju, možda je vrijeme da to počnete shvatati ozbiljnije. Jer, kako kaže Ljubomir, glas nije samo nešto što koristimo svaki dan. To je alat koji, ako ga razumijemo, može postati biznis.
I, naravno, ne propustite ovogodišnje, četvrto izdanje ORBIZ konferencije. Kotizacije za učešće dostupne su putem zvanične web stranice www.orbizkonferencija.com.
Sponzori i partneri ovogodišnje ORBIZ konferencije su ProCredit Banka, Jungle Tribe, SinMax namještaj, Vispak d.d. Visoko, Bloomteq, Fondacija 787, eCommerce asocijacija u BiH, OREA, Monri i Cinestar Cinemas. Medijski partner konferencije je Ultra.ba.
Prati nas
