U eri aplikacija, dopisivanja i beskrajnih opcija, ljubavni odnosi doživjeli su potpunu transformaciju. Nekada su veze počinjale pogledom, razgovorom i stvarnim prisustvom, a danas često nastaju, i nestaju, jednim klikom. U tom novom digitalnom svijetu rađaju se i novi pojmovi koji objašnjavaju način na koji volimo, komuniciramo i odustajemo. Jedan od njih je benching – termin koji sve češće spominju čak i psihoterapeuti, i korisnici dejting aplikacija.
Šta zapravo znači benching?
Pojam dolazi od engleske riječi bench (klupa), a označava situaciju u kojoj jedna osoba drži drugu „na klupi“ – kao rezervu. To nije otvoreno odbijanje, ali nije ni iskreno zanimanje. Umjesto stvarne povezanosti, osoba koja „bencha“ održava kontakt minimalnim porukama, povremenim lajkovima ili komplimentima, samo da bi druga strana ostala emocionalno dostupna, ali bez jasne namjere da odnos preraste u nešto ozbiljno.
Psiholozi ovaj fenomen opisuju kao strategiju emocionalne kontrole. Bencher uživa u pažnji i sigurnosti koju pruža osoba „na klupi“, ali bez rizika i odgovornosti koje nosi stvarna bliskost.
Zašto je benching postao tako čest?
Savremeno društvo oblikovano je logikom „neograničenog izbora“. Na aplikacijama za upoznavanje uvijek postoji „još neko“, što stvara iluziju da je bolje stalno tražiti, nego se stvarno posvetiti jednoj osobi.
Psihološki gledano, to vodi do straha od propuštanja (FOMO) – osjećaja da bi nas ozbiljna veza mogla „zaključati“ u trenutku dok svijet nudi beskrajne mogućnosti. Zato mnogi zadržavaju nekoga u životu kao rezervu, dok paralelno istražuju druge opcije.
Osim toga, benching je često i mehanizam izbjegavanja odbacivanja. Osobe koje se boje konflikta ili emocionalne odgovornosti radije biraju zadržati vezu u „sivoj zoni“ nego jasno reći da nisu zainteresovane.
Na prvi pogled, benching može djelovati bezazleno – kao igra flerta koja nikome ne šteti. No, istraživanja iz oblasti socijalne psihologije i psihoterapije pokazuju suprotno. Osobe koje se nađu u toj ulozi često razvijaju nizak osjećaj samopoštovanja, tjeskobu i emocionalnu nesigurnost, jer su stalno u stanju neizvjesnosti: „Jesmo li nešto ili nismo?“
Psiholozi objašnjavaju da mozak reaguje na ovakve nejasne signale poput neregularnog sistema nagrađivanja – povremene poruke i znakovi pažnje izazivaju kratkotrajan osjećaj sreće, ali zatim slijedi pad. Taj obrazac podsjeća na ovisnički ciklus, zbog čega se osoba teško odlučuje prekinuti odnos, iako osjeća da stagnira.
Ovaj fenomen ne govori samo o pojedinačnim odnosima, već i o širem društvenom obrascu. U kulturi brzine i površnosti, odnosi su često oblik samoprezentacije, a ne stvarnog povezivanja. Želimo se osjećati željeno i zanimljivo, ali ne nužno – stvarno viđeno.
Psihoterapeuti ističu da benching reflektuje krizu emocionalne pismenosti: mnogi ne znaju kako iskreno komunicirati svoje granice, potrebe i namjere. Izbjegavanje postaje lakše od iskrenosti, a privid veze zamjena za istinsku povezanost.
Ako osjećaš da si uvijek „na čekanju“, da poruke stižu samo kada druga osoba želi pažnju, a planovi se ne realizuju – moguće je da si na klupi. Najvažnije je prepoznati obrazac i ne uzimati ga lično.
Ako ti neko daje samo djeliće pažnje, zapitaj se: želiš li biti igrač na klupi ili glavni lik u vlastitoj priči?
