Renato Rakić je umjetnik čiji slikarski potezi prenose emocije dublje od bilo koje priče. Autentičan, svoj, iskren i nesputan, slika bojama ono što često ne možemo iskazati riječima. Njegova umjetnost ne poznaje granice, nema definicije – ona ruši barijere, prepliće i odmotava. U svijetu ograničenom pravilima, on korača vođen strašću i vizijom.
Dok traje njegova izložba slika “Iskra” u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske, mi smo imali priliku da porazgovaramo i zavirimo u Renatov umjetnički um i svijet.
Ko je Renato Rakić?
Traganje je u kontinuitetu. Forma se mijenja kod svih nas od začeća do fizičke smrti. Ime, prezime, registrovan od strane drugih… Ono smo što dajemo, koliko usvajamo i produkujemo. Zahvalan, na čulnosti i istrajnosti, neko ko je priviligovan u radu sa mladima. Odgovornost kao i izazov u modelovanju budućih života, profesija i uspona daje posebnu notu užitka, na svoje mnoge već formirane osobe. R.R. je gledajući potrebe slikar, a željama letač, sanjar, vagabundo. Kovan u vatri, kaljen u vodi. Na kraju dana čovjek, tata, učitelj.
Kada se rodila ljubav prema slikanju? Ko ili šta ti je inspiracija? Imaš li uzore i omiljene slikare?
Slikanje je dio mene. Ruka kao kontakt u izrazu sa manjkom riječi. Nekada je ljubav a nekada pasija, jer vremenom sumnjate i u sumnju. Inspiracija nekada ima ime, nekada je koncept i izvršenje odavno komponovanih misticizama. Veliko je polje i imamo slobodu za istraživanjima. Vanvremenske forme, unutrašnja djelovanja i svijest o trenutku su polje istraživanja. Uzori kao modeli kinetičke sposobnosti, umne slobode, naravno da postoje, ali nisu isključivo slikari. Uzor su oni koje se dižu poslije pada i ne plešu u cirkusu.
Dok se prpremaš za premijerno predstavljanje svoje nove izložbe “Iskra” možeš li nam otkriti kako je nastajala ova nova serija radova? Koliko je ova postavka drugačija od tvojih prethodnih izložbi?
Često nosimo koncepte u sebi ili na papiru. Ali, poziv od tima iz MSU RS je kreirao atmosferu i ideju o novom ciklusu. Muzeji su najozbiljnija prezentacijska forma, a samim tim vrata koja se otvaraju, ali i zatvraju. Taj poziv piše nove stranice i na vama je, let ili pad. Serija radova je jasno odvojena, vertikalama koje čovjeka čine manjim, jakim kolorom u kontekstu neprirodnog odnosa i hladne palete kao stanja svijesti. Ciklus je nastao u dva radna mjeseca sa svjesnim metodama kako izraza kako tehniologije, tako i poetike. Izložba je drugačija jer prezentuje nekoliko ličnih estetika. Teško je postaviti i crtež i boju, veliki i mali format. Odluka je i bila, to si ti, sve na jednom mjestu.
Posmatranje tvojih radova ponekad šokira, čini se kao odmotavanje mreže ličnih doživljaja. Šta te trenutno najviše nadahnjuje? Koji su izvori inspiracije koji oblikuju tvoje najnovije radove koje ćemo vidjeti na izložbi “Iskra”?
Slike su vrste ogledala. Mnoga naša iskustva su deponovana u emotivan skladišta. Emocija nije tjelesna tako da apstrakcija kao izraz ima bolji kontakt od figuracije. Ostavljam prostor za učesće i kontrolu haosa i senzaciju dovoljnu samoj sebi. Nekoliko faktora je uticalo na ovu produkciju, ali najznačajniji je osoba koja je podrška i svjetlo. Kada istražite mnogo, zasićenje je logika, ali neko, može da probudi uspavane note i stvori savršenu kompoziciju. Na “Iskri” gledate zapravo sebe. Pomalo umorne sa pitanjem zašto ne više slobode, da li je sve tjelesno i upit na trajnost ostatka vremena.
Umjetnost često nosi lične, ali i univerzalne poruke. Ako bi morao da definišeš ključnu emociju ili misao koju želiš da publika ponese sa izložbe „Iskra“, šta bi to bilo?
Koliko si uradio/uradila za sebe i zašto nisi. Ispunjavali smo tuđa očekivanja, slali lažne osmijehe i brojali stvarne suze. Uzeti more u ruke i biti dio njega, poslati osmijeh, stati bosom nogom na tlo. Ostvariti jednostavne, a davno zaboravljene snove.
Šta za tebe znači “iskra” u umjetnosti – je li to unutrašnji impuls, trenutak inspiracije ili nešto sasvim drugo?
Za sve nas vrsta pokretačke energije. Iskra je udah, pogled, zagrljaj, pokretač.
Gdje bi želio da “Iskra” bude predstavljena nakon Banjaluke?
Nadam se Boka draga, jer imam poveznice već tamo 25 godina. Herceg Novi ili Budva… Ostali koncepti su već daleko, ali nadam se Crna Gora.
Iz perspektive nekoga ko je umjetnički aktivan na više prostora, kako bi definisao najveće prednosti i nedostatke banjalučke scene?
Prednosti su komunikacija i dostupnost. Mane su nedostatak par galerija, javne kritike i časopisa. Jer ipak imamo veliki broj umjetnika koji nemaju mjesta za prezentaciju. Deficit je radnog prostora tj. ateljea. Scena ovisi i o angažmanu samih umjetnika.
I za kraj kako vidiš svoj dalji razvoj kao umjetnika – da li planiraš eksperimentisati s novim tehnikama ili konceptima?
Davno je to Miloš Šobajić riješio nazivom knjige “Slikaj i šuti”. Neka djela kažu to što mislim, a razvoj… što bliži smislu i biće dobro. Talent neka zapali Iskra, a djela neka eksperimentišu sa mnom.
Renato Rakić, rođen 1978. godine u Gradišci. Završio je osnovne i magistarske studije na Odsjeku za slikarstvo Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjaluci. Kao jedan od osnivača Udruženja likovnih umjetnika Republike Srpske i Fondacije „Dragaš“, već dugi niz godina posvećen je edukaciji mladih kroz svoju školu crtanja, koju vodi više od deset godina. Trenutno predaje na Odsjeku za dizajn na Univerzitetu za poslovne studije u Banjaluci. Do sada je priredio četrnaest samostalnih izložbi i učestvovao na preko dvije stotine kolektivnih izložbi.
Njegova izložba “Iskra” biće otvorena do 30. marta 2025. godine u Banjaluci, a u okviru postavke imaćemo priliku da vidimo i jedan poseban segment koji je nastao kao rezultat saradnje umjetnika sa dizajn studiom “Treehana”.
