Ako si među onima koji čim otvore oči ujutru posežu za telefonom kako bi provjerili mail-ove… Ako ručaš za radnim stolom jer tako “uštedimo vrijeme”… Ako i u povratku s posla odgovaraš na poruke, a nakon večere nastavljaš ono što preko dana nisi stigao/stigla — dobrodošli u klub rada bez radnog vremena. Učesnici ovog „kluba” karakterišu se po danima koji kao da nemaju kraj.
Prema Work Trend Index istraživanju kompanije Microsoft, broj sastanaka van radnog vremena porastao je za 153%, dok su oni poslije 19h porasli za čak 46%. Prosječan zaposleni dnevno primi ili pošalje više od 50 poruka — van svog radnog vremena.
Od šest ujutro do deset uveče
Tipičan dan bez kraja počinje već u 6h ujutru — zaposleni provjerava mail-ove prije nego što pogleda osobu s kojom dijeli krevet. Tokom dana, rad je pun prekida, poruka, sastanaka, obavještenja – i teško je pronaći trenutak za fokusiran rad.
Microsoft potvrđuje: prosječan radnik se prekida na svaka 2 minuta. Veče ne donosi olakšanje — čak 29% zaposlenih priznaje da provjerava mail-ove i nakon 22h. A vikendi? Više ne postoje. Bar ne kao neradni dani.
A šta je bilo sa „sporim radom”?
Zar nismo ušli u eru zdravijih radnih navika? Generacija Z promovisala je mentalno zdravlje, jasne granice i otpor prema „hustle“ kulturi. Znamo za „quiet quitting“, „micro-pensioning“ i druge načine kako se distancirati od toksične radne kulture. Ipak, fenomen radnog dana bez kraja pokazuje da se od tog mentaliteta teško bježi – čak i kad ga odbacujemo.
Od sticanja uspeha do izbjegavanja otkaza
Rad bez radnog vremena je manje glamurozni rođak hustle kulture. Dok je nekadašnji strahanovizam imao cilj – uspjeh, napredovanje, priznanje – novi radni režim često je samo pokušaj da se zadrži posao. Nema više takmičenja, samo iscrpljujuće reagovanje na beskrajne zahtjeve.
Zašto upadamo u ovu zamku?
Ako je Gen-Z toliko protiv toksične radne kulture, kako su se i oni našli zarobljeni u ovom ritmu? Jer mnoge kompanije podrazumijevaju da su svi dostupni — uvijek. Sistem je prebrz, a ljudi umorni.
I kad se neko usudi da kaže „ne“ ili se isključi u 18h, kolege ga često doživljavaju kao lijenog ili nedovoljno posvećenog. Takva stigma je snažna i teška za ignorisanje.
Posljedice: hronični stres i krivica
Evo šta najčešće osjećamo:
- Stalna napetost zbog iščekivanja poruka, sastanaka ili novih zadataka.
- Nemogućnost da uživamo u druženju, porodici ili sopstvenom vremenu – jer osjećamo krivicu.
- Zanemarivanje zdravlja, jer briga o sebi izgleda kao luksuz, a ne pravo.
Ima li rešenja?
Promjena mora početi od vrha – od lidera koji neće slati poruke nakon 18h i koji će davati zadatke unaprijed, a ne u posljednjem trenutku. Tu može pomoći i vještačka inteligencija – kao podrška u organizaciji i rasterećenju zaposlenih.
I kao pojedinci, možemo povući crtu:
- Shvatimo da posao nikad ne završava. Uvijek će biti još nešto da se uradi.
- Prvo u kalendar stavi privatne stvari. Vikendi, ručkovi, odmor – isplaniraj ih unaprijed i ponašaj se kao da su prioritet.
- Ponekad neka šef sačeka. Ne moraš biti dostupan/a 24/7. Ako nije hitno – odgovori sutra. Tvoje veče pripada tebi, a posao će, bez brige, biti tu i sutra.
