Znate li ko je Ostin Batler (Austin Butler)? Da li vam je to ime uopšte poznato? Da li ste ga nekad negdje gledali? Ako niste i ako ne znate, budite sigurni da nakon juna 2022. godine hoćete. Jer u ovo vrijeme, sljedeće godine za Ostina Batlera će znati svi i njegovo lice ćemo gledati svuda. I to je sve što biste trebali znati o „Elvisu“, novom filmu Baza Lurmana (Buzz Luhrmann) o neprikosnovenom kralju rokenrola koji je, ako išta, iznjedrio novu, blistavu holivudsku zvijezdu.
Ostin Batler i tragičnost lika kojeg je otjelotvorio je glavni utisak koji se po završetku ovog filma nosi. Koji ostaje. Dugo.
Elvis Prisli je jedna od onih ikoničnih figura pop kulture. Poput Bitlsa, Fredija, Majkla Džeksona i brojnih drugih. Poput, ali ne baš, jer Elvis je najveći među njima. Ne samo zato što je on de fakto najprodavaniji muzičar u istoriji, nego i zato što je njegov lik i djelo, zahvaljujući kultnom kulturnom pejzažu eklektičnog Las Vegasa, do sada oživjelo na stotine i stotine ljudi. Govorimo o tolikom broju da je sam čin oponašanja Elvisovog izgleda, stila i zvuka, dobio zvanični termin „Elvis Impersonator“, odnosno „Elvis tribute artist“ (ETA), što se odnosi na profesionalne imitatore Elvisa, zabavljače koji suštinski žive od oponašanja Elvisa.
Kada to uzmete u obzir, jasno vam je da zadatak stavljen pred Batlera nije bio lak. Ali očigledno nije bio ni nemoguć ili posebno težak, što je Ostin uspješno demonstrirao. Način na koji ga je ovaj mladi, talentovani, harizmatični glumac, čija je energija i pojavnost, prisutnost na sceni nepregledna i nemoguća, iznio, je, što se mene tiče, najveća vrijednost filma, jer Ostin Batler nije još jedan u nizu imitatora Elvisa.
Ostin Batler je Elvis. Na momente čak i šarmantniji od Kralja. Trenutak kada prvi put izađe na scenu, u sada već kultnom „Hayride“ nastupu, u ružičastom odjelu, sa pompadurom i „pokretima“, je toliko snažan, nabijen emocijom i elektricitetom od kojeg staje dah u obje sale, onoj u koju gledate i onoj iz koje gledate… to je taj istorijski trenutak u kom seks (tzv. wiggle) postaje ono što prodaje umjetnost, što prodaje zvijezdu, u kom žene manično, nekontrolisano vrište, jer ne znaju šta ih je snašlo, jer ne postoji drugi način na koji bi se ta emocija ispoljila osim vriska, osim krika, vapaja.
„Hayride“ scena, uz scenu Elvisa kao dječaka koji otkriva svijet muzike kroz zvuk i ritam pjesme „Thats All Right Mamma“ (Arthur Crudup) i zvuk i ritam, trenutak kada ga „obuzme duh“… to su sjajne scene koje na izvrstan način uspijevaju uhvatiti tu iskonsku potrebu umjetnika da se umjetnošću bave. To je ono što zovemo „poziv“, a što je Lurman pretočio u nevjerovatnu sekvencu koja je odredila atmosferu filma.
Film prati odnos između Elvisa i njegovog menadžera, takozvanog Pukovnika Toma Parkera (Tom Hanks), koji je, kako se nakon Elvisove smrti ispostavilo, bio ništa drugo do pijavica, vampir zainteresovan ne za Elvisa kao umjetnika, nego za Elvisa kao izvora krvi, izvora određenog načina života. Fotografija filma prati ovaj podtekst koji je dodatno naglašen Lurmanovom neobičnom odlukom da priču o Elvisu ispriča iz ugla čovjeka koji ga je ubio. Film je podijeljen u tri čina koja se bave različitim, ali povezanim temama. A svaka od njih se direktno veže za Elvisa i određeni period njegovog života.
Prvi govori o urođenom talentu, o nezaustavljivoj sili koja nemilosrdno osvaja svijet. O mladosti i životu punom nade, optimizma i nepresušne energije. Drugi o gubitku, o identitetu i pronalasku svog mjesta pod suncem. U njemu se primarno bavi pitanjem Ko sam ja? Ili Ko smo mi?, što je posebno naglašeno kultnim Božićnim specijalom u kom Elvis odbija biti društveno prihvatljiv. Umjesto božićnog džempera on se oblači u crno kožno odijelo i izvodi nastup za pamćenje, ispoljavajući kroz muziku svoje političke stavove. Treći čin se hvata u koštac sa pitanjem gubitka slobode, sa životom, krcatim ljudima koji vam ne dozvoljavaju da budete ono što jeste, koji vam režu krila i čija vas ambicija, motivi, manipulacija, postepeno, ali sigurno ubijaju. Treći čin je mučan i tragičan, kakav je uostalom bio i Elvisov život pred kraj… život koji živi zarobljen u hotelu u Las Vegasu. Lurman svoj film, iz čina u čin, prilagođava temama koje obrađuje, emocijama koje nastoji izazvati. Ponekad to radi uspješno, ponekad manje uspješno.
Uspjeh se uglavnom ogleda u muzici i ritmu kojim Lurman gradi priču. Poput stila koji je „Elvis“ skuvao, koji je od njega i napravio najsjajniju zvijezdu, poput te mješavine bluza, gospela, popa i kantrija, i muzika u filmu koristi istu formulu, pretačući se iz jednog stila, iz jednog žanra u drugi, silovito i ekspresivno, stvarajući u tom ponavljanju jedno ludilo, jednu kakofoniju koja je inače svojstvena filmovima Baza Lurmana. Gledajući „Elvisa“ biće vam jasno da je to Lurmanov film, da Lurman plagira samog sebe, što i jeste pitanje stila, kako je to svojevremeno vješto definisao Hičkok (Alfred Hitchcock) kada je rekao: „Selfplagiarism is a style“. U „Elvisu“ ćete pronaći fragmente „Mulan Ruža“ (Moulain Rouge), fragmente „Romea i Julije“ (Romeo + Juliet), „Australije“ (Australia), pa čak i „Getsbija“ (The Great Gatsby). Da li je to dobro ili nije je vjerovatno stvar ukusa i vaše ljubavi prema Lurmanu.
Ono što bi uvijek trebalo imati na umu je da je „Elvis“ mjuzikl koji govori podjednako i o Elvisu i o Elvisovom kompleksnom odnosu sa Parkerom. I kao mjuzikl, „Elvis“ savršeno funkcioniše, jer radi sve ono što mjuzikli inače rade. A tu svoju radnju bazira na emociji, onu koju nastoji proizvesti i onu koju iz vas nastoji izvući. Emocije su važan aspekt svake umjetnosti, možda i najvažniji, jer neko umjetničko djelo možete ili osjetiti ili ne osjetiti. Nema tu puno filozofije. Ali ono što je u umjetnosti, bez izuzetka, podjednako važno jeste izvor i karakter tih emocija. Da li su one iskrene. To je ključno pitanje, jer kada nisu, nastaje problem, s obzirom da se nerijetko može desiti da emocije skliznu u manipulaciju koja vas navede da o nečemu pomislite jedno, a u stvarnosti je nešto sasvim drugo.
Ne kažem da je „Elvis“ takav film, nije, ali on jeste snažno zasnovan na emociji koju lik Elvisa Prislija, njegov život i djelo, njegova muzika u nama proizvodi. Čini mi se da ne postoji osoba na ovoj planeti koja za Elvisa može pomisliti nešto loše. Ili osjetiti. Čak je i meni, koja nisam neki posebni ljubitelj njegove muzike, koljeno titralo u ritmu muzike, poželjela sam vrisnuti, aplaudirati, poželjela sam biti dio njegovog benda, a pred sam kraj filma mi se grlo stislo u grču nastojanja da ne zaplačem, da ne počnem da ridam nad njegovom tragičnom sudbinom. Taj osjećaj tuge, gorčine, je ono što sam ponijela kući. Nakon prospavane noći sam se zapitala da li je emocija koju sam osjetila rezultat filma ili mog predznanja? Mog poznavanja istorije i konteksta, pop kulture i Elvisovog života… Da li je predznanje u ovom slučaju važno? Odgovor na to pitanje nemam, jer ne postoji mogućnost u kojoj mogu film odvojiti, otrgnuti od ličnog unutrašnjeg svijeta. Stoga, ne mogu vam reći da li sam izmanipulisana ili je emocija koju sam osjetila stvarna.
Ono što mogu da vam kažem je da mi je film prijao, da sam uživala gledajući kako Ostin Batler uživa izvodeći ulogu života (potpuno nesvjestan da ga čeka još jedna, Fejda u „Dini“), da sam mrzila Toma Henksa, da sam patila za Elvisom i da me se sve to snažno dojmilo. Posebno Lurmanov način da gotovo praistorijsku muziku prepakuje na jedan tako savremen način, koji je strahovito blizak novim generacijama. Ne bi me čudilo da se Elvis, poput Kejt Buš, nanovo vine u visine svih muzičkih top lista.
Film nije bez mane. Drugi čin nema jačinu i silovitost prvog, nema taj zamajac, taj stisak, tu energiju. Ima, doduše, nekoliko patetičnih scena koje graniče sa dobrim ukusom, ima malo te američke propagandne jadnosti od koje te prođe jeza, tog, da iskoristimo američki izraz, krindža (cringe). I traje predugo. Pola sata kraće bi bila prava mjera. Mada, da budem najiskrenija, Ostin je toliko harizmatičan da bih ga mogla gledati i deset sati… gledati ga kako sjedi, trepće i ne radi apsolutno ništa. Ne pamtim kada je energija i pojavnost nekog izvođača tako snažno uticala na mene.
Ocjena: 4/5
Piše: Monika Bilbija
