Trenutno čitaš
Gledaj sa Monikom: Shining Girls je moj broj jedan

Gledaj sa Monikom: Shining Girls je moj broj jedan

Bingo osmica - XXL ušteda
Bingo osmica - XXL ušteda

Kada pomislim da se film „Se7en“ Dejvida Finčera (David Fincher) zamalo nije desio, prođe me jeza. I ako bi sada bilo potrebno kompletnu karijeru Breda Pita (Brad Pitt) svesti na jedan trenutak, na jednu značajnu stvar, za mene bi to bio onaj trenutak u kom se Bred Pit zalaže za Finčera (David Fincher) i njegovu viziju, što, posljedično, „Se7en“ kao koncept, kao film, dovodi do kraja.

Znam, nije fer, ali tolika je moja ljubav prema ovom filmu (i prema Finčeru). I na tom filmu sam mu, vjerovatno više nego bilo čemu drugom, zauvijek zahvalna. Bez Breda Pita „Se7en“ ne bi postojao. Jedan od najboljih trilera o serijskim ubicama svih vremena, ako ne i najbolji.

Brojni su razlozi zašto je „Se7en“ na samom vrhu, ali ovo nije tekst o tom filmu, film nam služi samo kao šlagvort, zato nećemo ići dalje, dublje. Reći ćemo samo, a ovo nije preuveličavanje, da je „Se7en“ film koji je utabao put čitavom jednom pod-žanru trilera koji su se pojavili od sredine 1990-tih na ovamo, iako je sam „Se7en“ u velikoj mjeri svoj vizuelni identitet crpio iz identiteta Skotovog (Ridley Scott) filma „Blade Runner“, te bogatog noar nasljeđa, između ostalog. Ta vrsta intertekstualnosti je prisutna u umjetnosti često, nekada u manjoj, a nekada u većoj mjeri i, suštinski, iako jeste zabavna, nije određujuća, budući da živimo u svijetu u kojem je sve već uveliko viđeno, sve već uveliko poznato, sve je „kopija, kopije, kopije“…

shining girls
Foto: Cult of Mac

„Shining Girls“ (Silka Luisa) nije izuzetak u tom smislu, ako govorimo o atmosferi i vizuelnom identitetu. U pitanju je serija koja izgleda i zvuči skoro identično kao „Se7en“, ali i koja svoje vizuelne repere posuđuje iz brojnih drugih ostvarenja, međutim, „Shining Girls“ pravi iskorak tamo gdje to suštinski danas, u kontekstu ovog vremena, znači: u domenu tema kojima se bavi i u domenu načina na koji to radi, inovativno, što predstavlja prijeko potrebno osvježenje žanra kojem je, u neku ruku, prijetilo zastarjevanje. Na šta tačno mislim?

U klasičnu priču procedurala o serijskom ubici, u ovom slučaju po ugledu na Džeka Trbosjeka, ubačen je element prostor-vremena. U konceptualnom smislu, to znači da vrijeme i prostor, kao takvi, ne igraju ulogu kakvu igraju u drugim filmovima ili serijama ovog konkretnog žanra. Kada govorimo o „Shining Girls“, a u ovom kontekstu, ako bismo dalje poredili, prvi na pamet pada njemački „Dark“ (2017-2020), koji isti žanr upotpunjuje naučnom fantastikom, praveći na taj način zanimljiv spoj realnog i nadrealnog, gdje se u realnosti utemeljena priča o serijskim ubistvima povezuje sa nadrealnom pričom prolaska kroz vrijeme, a često i kroz prostor.

shining girls
Foto: Le Mondo

Harper Kurtis, ubica u centru ove priče, kojeg igra Džejmi Bel (Jamie Bell), je čovjek koji taj koncept doslovno utjelovljuje. Naime, on, sticajem okolnosti, prolazi kroz vrijeme i tu svoju jedinstvenu „supermoć“ koristi ne kako bi se intelektualno razvijao ili doprinio čovječanstvu ili bilo šta plemenito, nego, kako bi udovoljio najnižim nagonima – ubijanju žena. Poigravajući se sa tom idejom, serija pretpostavlja da je Džek Trbosjek, po kom je Harper modelovan, iako to nikada eksplicitno ne kaže, svoj identitet vješto krio, upravo zato što je znao sve i u svakom trenutku, zahvaljujući svojoj sposobnosti da prelazi iz jednog vremena u drugo.

Kurtisova ubistva su ista kao Džekova, namjerno, nikako nehotice, što jeste jedan nivo intertekstualnosti o kojoj smo govorili ranije. Zapravo cijela serija je pastiš koji pretpostavlja predznanje publike, odnosno da su određene slike pop kulture prevazišle okvire popularnosti i postale sastavni dijelovi naše realnosti. Način na koji je Džek Trbosjek ubijao svoje žrtve i kako je to radio jeste opšte poznata stvar, zbog čega bi način na koji to Harper Kurtis radi takođe trebalo biti poznato. Igrajući na tu kartu, na kartu poznatog, sasvim je logično, iako nije nešto što bismo nužno mogli očekivati, da će vrijeme, kao odlučujući faktor i narativni mehanizam, biti neminovno uvučeno u priču. To je preokret, to je novina, to je ono što je neočekivano.

shining girls
Foto: Rolling Stone

Ispričana iz ugla dvoje novinara („Zodiac“), umjesto dva detektiva (“Se7en“), „Shining Girls“ vješto koristi svoje glavne likove, Kirbi (Elisabeth Moss) i Dena (Wagner Moura), kako bi izgradila dinamiku povjerenja, ali i ravnopravnosti. Den je iskusni novinar i alkoholičar, dok je Kirbi propali novinar i jedna od Harperovih žrtava. Koja po redu, nismo sigurni, ali jesmo da je jedina koja je preživjela da bi uopšte mogla ispričati svoju priču. Taj podatak, u sebi, jeste ono što pravi razliku, što pravi zaplet. Jer Kirbi se sjeća… i na osnovu sjećanja, u stanju je sklopiti i raspakovati priču. Kirbi je promjenjiva u Harperovoj konstantnoj progresiji kroz vrijeme.

Pročitaj
Despicable Me 4

Mos i Mura, pored toga što su neizmjerno talentovani glumci, imaju i odličnu hemiju, dok je Bel, kojeg se sjećamo kao rasplesanog dječaka, Bilija Eliota, u ovoj ulozi skoro neprepoznatljiv. On je hladan, sumoran, odlučan, nemilosrdan i proračunat. Što biste uostalom i očekivali od Džeka Trbosjeka ili od psihopate koji spozna tajnu vremena. Priča se razvija sporo, temeljno, možda čak i presporo, mada je meni tempo baš taman, ali jednom kad dođete do kraja četvrte epizode, povratka nema. Ili ste kupljeni. Ili niste.

Pogledala sam zaista puno serija ove godine. „Shining Girls“ je, za sada, bez dileme na broju jedan. Nadam se da vam to nešto znači.

Ocjena: 5/5

Piše: Monika Bilbija

© 2024 Ultra Magazin. Sva prava zadržana. Play Team

Uslovi korištenja

Impressum