Pitanje da li je „Kuća Zmaja“ (House of the Dragon) dobra ili loša serija, da li je bolja ili gora od “Igre prestola” (Game of Thrones) je pitanje koje u mom rječniku i svijetu prosto ne postoji. Toliko je to pitanje suvišno. Toliko bespotrebno. Bespredmetno.
Prosto je, “Kuća Zmaja” nije “Igra prestola”. Niti će biti. Nije ni bolja ni gora. Ona je svoja. Ona je to što jeste, priča o tri-četiri porodice i njihovoj borbi za vlast. A što se njenog kvaliteta tiče, nje kao nje, ako nakon ove epizode još uvijek smatrate da je u pitanju loša serija, onda je to to. Onda “Kuća Zmaja” nije za vas. I tu više nema pomoći.
Ali ako je poređenje nešto što vam je važno, onda moram primijetiti da “Kuća Zmaja”, poput “Igre prestola”, posjeduje vještinu da tekst koji je teško prenijeti na ekran prenese i udahne mu život sa takvom lakoćom. Jedna od najdražih scena ove epizode, pa možda čak i cijele serije, je ona koja je konačno svim nevjernicima pokazala zašto smo toliko vremena provodili na određenim lokacijama, sa određenim likovima, u njihovim međuodnosima, zašto su svi baš toliko pričali i davili nas pričom, zašto sve izgleda i zvuči kao španska serija (iako to nije tačno), zašto sve toliko traje i traje i traje. U pitanju je scena koja je pokazala pa na kraju i opravdala taj postupak, tu odluku. Govorim, naravno, o sceni između Viserisa (Paddy Considine) i Dejmona (Matt Smith). Dvije glumačke gromade.
Govorim o onom trenutku u kom Dejmon pomaže Viserisu da se popne uz stepenice do prestola. Viseris je na umoru, Dejmon u naponu snage. Između njih je duga i bogata istorija, kakva samo može i biti između braće, ali i između ljutih rivala u borbi za političku vlast. Pa ipak, bez obzira na to sve, na svu tu istoriju između njih, Viseris je, kao i uvijek, veliki čovjek koji graciozno prihvata pomoć brata, a sada i zeta, povrh svega. I ovdje nije ništa čudno, jer Viseris je Viseris, dobri pravični kralj koji uvijek nastoji održati balans. Iznenađenje dolazi od Dejmona koji, nakon što kruna padne na pod, bez ikakvog otpora, zle misli, predumišljaja, bez ikakve loše emocije koju bismo od njega očekivali, podigne krunu i vrati je svom kralju. Da se razumijemo, ova kruna je predmet svih njegovih želja, oduvijek. Tu, na toj kruni se kalio i lomio ne samo ovaj odnos, nego i Dejmonov identitet. Taj čin, vraćanja krune na Viserisovu glavu, taj čin, za koji obojica mogu samo pretpostaviti da je, uzevši u obzir kontekst, posljednji čin takve vrste jeste ono što je, za mene, odredilo ovu epizodu i opravdalo sve odluke do sada. Jer ova scena ne bi uspjela, a ovdje govorim o stotinama slojeva utkanih u njen narativ, da joj nije prethodilo sve što joj je prethodilo.
Ona ne bi uspjela da joj nije prethodilo sedam sedmica priprema i pažljivog građenja odnosa između Pedija i Smita, između Viserisa i Dejmona. To je odnos dostojan i “Igre prestola” i “Kuće Zmaja”. To je odnos bogat sitnicama i suptilnim emocijama, gdje obostrana privrženost ova dva lika probija kroz sve vidljive i nevidljive zidove njihovog obostranog antagonizma. Ljubav, o čemu sam govorila u prošlom tekstu, jeste i biće jedina tema ove izvanredne serije. To je kompleksan odnos u kojem sve ono što je nevidljivo gradi i mijenja sve ono što je vidljivo. Viseris je i dalje Viseris, Dejmon je i dalje Dejmon. Niti je prvi postao okrutniji, niti je drugi postao mekši. Činjenica da je sekund poslije maestralno odsjekao čovjeku glavu na punom dvoru samo potvrđuje to. Međutim, ono što se mijenja je odnos publike prema onome što gleda na malim ekranima. I zato su sve ove sedmice bile neophodne, jer kako govoriti o ratu između djece ako ne pokažemo sve što mu je prethodilo, čime je svaki ulog drastično povećan. Za mene je ova epzoda, a i sve koj su joj prethodile čisti masterklas. Možda ne razumijem, možda ne vidim, možda sam glupa. Ali ne toliko.
I kao što se ni Viseris ni Dejmon nisu promijenili, tako se nije promijenio ni politčki pejzaž Vesterosa u kojem sve konce vuku oni iz sjenke, najčešće drugorođeni sinovi, oni gladni krvi i vlasti koji neće prezati ni pred čim kako bi utažili tu glad. Posebno ne sad, nakon što je dobri kralj mrtav. Živio kralj! Konsidajn će mi strašno nedostajati. Ali tu rupu će uskoro popuniti pakao koji će ostati iza njega. Neka sve gori do temelja. Spremna sam. I to je sve što ću napisati o ovoj epizodi.
Ocjena: 5/5
Piše: Monika Bilbija
