Kako početi tekst o jednoj od najboljih serija iz 2022. godine? Možda citatom mog prijatelja i kolege Branislava Predojevića koji je svoj tekst, o istoj ovoj seriji, nazvao „Andor: sloboda ili smrt“. Ne postoji ništa tačnije od ovog naslova u kontekstu najnovije Diznijeve serije, čija je radnja smještena u svijet „Ratova zvijezda“ (Star Wars) Džordža Lukasa (George Lucas), žive legende.
Kao dijete, koje je, podrazumijeva se, obožavalo ovaj svijet, a i dalje ga voli istim žarom i energijom, ni na kraj pameti mi nije bilo da ću i u svojim četrdesetim godinama i dalje pratiti priče koje se, direktno i indirektno, tiču porodice Skajvoker. Neke od tih priča su bolje, poput na primjer „Mandalorijana“, a neke su gore, poput na primjer „Soloa“. Andor je, međutim, najbolji među njima.
I kao što su „Ratovi zvijezda“ daleko premašili kultnu porodicu koja jeste nukleus svega, tako je i svijet u kojem se Andor (Diego Luna) nađe, daleko premašio samog Andora. Jer ovo nije serija o Andoru iako Andor jeste nit koja sve veže. I za mene, to je njena najveća vrijednost – likovi i priče. I upravo ono što nedostaje Netfliksovoj seriji „1899“ o kojoj sam pisala prije dvije sedmice, likovi do čijih sudbina i života vam je stalo, likovi koje volite i za koje navijate, jer bez te emotivne konekcije, sve gubi smisao, nema poente. I da sam tada bila završila Andora, „1899“ ne bi dobila toliko visoku ocjenu, jer u poređenju, poređenja nema, ali šta je tu je.
Andor je, za one koji ne znaju, jedan od glavnih likova filma „Rogue One“, ali ono što je važno, da biste mogli pratiti ovu priču nije vam potrebno predznanje, ne morate gledati „Rogue One“… U stvari, moj savjet je čak da to možda i ne radite, ako već niste. Ponekad ne znati kako se priča završava unaprijed ima svoje čari, ali izbor ostaje na vama.
Neću puno prepričavati radnju, ali hoću vas malo uvesti u nju kako biste ono što pišem mogli razumjeti bolje. Prva epizoda je jedna vrsta postavljanja scene i radnje, što je, uostalom, zadatak svake pilot epizode. Vodeći radnju uporedo, kroz dva vremena, pratimo Andora u sadašnjem trenutku, na Morlani Jedan, a kasnije i na Feriksu, i Andora u prošlosti, kao dječaka, na Kenariju, njegovoj rodnoj planeti. Priča postepeno otkriva kako je Andor sa Kenarija stigao na Feriks i kako je Marva (nevjerovatna Fiona Shaw) vremenom postala njegova majka. U potrazi za sestrom koju je izgubio na Kenariju, Andor dolazi na Morlanu Jedan, industrijsku planetu koja, po svemu, više izgleda kao distopijski svijet Ridlija Skota (Ridley Scott) nego kao bilo šta što je izašlo iz glave Džordža Lukasa. Reference i intertekstualnost, kao nedjeljivi dio svijeta u kojem živimo i nasljeđa koji čini naš kulturni pejzaž, jeste ono što, barem meni, čini život ljepšim, ali samo onda kada ima smisla i kada se čita kao uzajamno poštovanje i ljubav jednih autora prema drugim, kada nije nasilno, napadno i prazno. Ovdje je to baš kako bi i trebalo biti, ima ga malo, ali sa ukusom i smislom. Ne govorim samo o atmosferi i tonu, govorim i o scenografiji, o dizajnu, govorim o kostimu, o vizuelnim efektima… Sve u ovom vizuelno besprijekornom svijetu je baš to, besprijekorno. Sve je tako poznato, a tako novo, svježe i aktuelno. I dobro. Skoro kao „Dina“, koja, što se mene tiče, još uvijek, kada je dizajn u pitanju, prednjači u odnosu na svoje savremenike. A posebno u domenu dizajna zvuka što je utisak, koji, nakon godinu dana, i dalje aktivno žvaćem.
U tom svijetu, koji je blejdranerovski, spletom nesrećnih okolnosti Andor ubija dva oficira i time počinje prvi zaplet priče, koji će, kako vrijeme bude prolazilo, uticati na brojne sudbine. Između ostalih, i na Marvinu i na Andorovu, na Briks (Adria Arjona), Tima (James McArdle) itd. Jer da Andor nije počinio ova ubistva Carstvo (Empire) se ne bi toliko intenzivno fokusiralo na Feriks, da se Andor primirio kako mu je rečeno, ne bi nikada završio u zatvoru gdje će upoznati Kinoa Loja (Andy Serkis), Briks ne bi bila uhapšena, Marva bi poživjela duže… Ali, Andor nikada ne bi došao u kontakt sa Lutenom (nevjerovatni Stellan Skasgard) ili sa Vel (Faye Marsay) i priče ne bi ni bilo. Stvar je odluke. A svaka odluka nas vodi na korak bliže sudbini. I to je tako. A Andorova sudbina je jedna od najtragičnijih, herojska sudbina koja predstavlja jedan mali, ali važan korak na putu do slobode. I upravo zato je naziv teksta Branislava Predojevića, koji bih i ja iskoristila da sam napisala tekst nekoliko dana prije njega, tako tačan. Sloboda ili smrt. To je tema, ključna, dominantna tema ove serije, koja je došla, rekla bih u ključnom trenutku, ali ću se zaustaviti, jer svaki trenutak u ljudskoj istoriji je ključan kada se govori o slobodi. Ili smrti. Tu izbora nema. Za slobodu se ginulo, gine se i ginuće se. U realnom ili imaginarnom svijetu, svejedno. U pitanju je arhetipska priča stara koliko život sam. Sve drugo je manje važno.
Shodno tome, svi likovi, bez izuzetka, svaki od njih, Andor, Marva, Briks, Luten, Vel, Mon Motma (Genevieve O’Reilly), So Gerera (Forest Whitaker), svi, svi idu do kraja. U smrt. Za slobodu. Bez ikakve grižnje savjesti. Za njih to nije pitanje, za njih to što rade nije posao nego poziv. I nije stvar ideala, iako jeste i to, nego stvar živog života. Osloboditi se Carstva, osloboditi se ne-života, uspavanosti, koja, kako to Marva slikovito opisuje u svom posljednjem nevjerovatno emotivno nabijenom i snažnom govoru, jeste najvažniji preduslova za rast i bujanje Carstva, za rast i bujanje zla… Dok mi uspavani životarimo Carstvo raste i preuzima sve veću i veću kontrolu nad našim sudbinama. Jeste, subverzivan je njen govor, provokativan, subverzivna je ovo priča koja poziva na buđenje, na bunt, na otpor, na revolt i na borbu protiv opresije, a za slobodu. Taj i takav kontekst, u kojem svi likovi žive kao da im je posljednji dan, je ono što „Andora“ čini tako aktuelnim i tako važnim. Iako su „Ratovi zvijezda“, pa i bilo koja druga epska priča ove vrste, „Gospodar prstenova“, „Igra prestola“, „Hari Poter“, „Hobit“, „Narnija“ itd, uvijek bili baš o toj borbi između dobra i zla, postoje različiti nivoi slikanja te borbe. Nivo „Andora“ nije naivan. On je ozbiljno ozbiljan. On je „call to action“. Posebno njegovo finale.
I ako je „sloboda ili smrt“ dominantna tema, lična žrtva je tema koja je u stopu prati. Na šta smo sve spremni i čega smo se sve spremni odreći da bi došli do slobode? Života? Apsolutno. Lični život se ovdje podrazumijeva i čini se da je najmanja žrtva koju možemo podnijeti. To je ono što nam „Andor“ slikovito poručuje. Ali dati kćerku strancu, odreći se ljubavi za života, ne upoznati svoje dijete, odreći se porodice i očinstva, postati dupli agent i živjeti sam okružen neprijateljima, ući u politiku i biti prvi na udaru kao javna ličnost, ući u sve to svjesno i dobrovoljno iziskuje veću žrtvu, veću hrabrost i petlju od smrti. Toliko je istine u tome, jer život traži više hrabrosti nego što će to smrt ikad moći. I kako onda da se ne divite likovima u „Andoru“? Kako da ih ne volite? Da za njima ne patite ili strahujete? Da ne osjećate ogromno strahopoštovanje prema njima? I kako da se ne zapitate „Šta ja radim sa svojim životom?“ Za šta ja ginem? Za šta umirem? Za šta se žrtvujem? I kakva je moja žrtva? Za slobodu? Za ideale? Za bližnje? Za čovjeka i ljudsku rasu? Za planetu? Za šta? Ni za šta. Nizašta.
To je utisak koji nosite sa sobom. Ljubav i predanost koju čujete u glasu Marve Andor, u glasu Lutena Raela, u glasu Kinoa Loja. Ako je išta važno uzeti iz ove priče, sažvakati stomakom i izbaciti kao novu vrijednost, emociju i osjećaj koji će vas obuzeti onda su to ova tri govora, tri glumačka barda, koja su svojim likovima dali toliko slojeva u to malo vremena koliko se na ekranu pojave. Fiona Šo, Endi Serkis, Stelan Skasgard. Kad je glumac dobar, ne dobar, kad je glumac glumac, kad mu je gluma poziv, a ne posao, tada vidite šta to znači. Tada vidite razliku. Između uspavanog i živog života.
Ocjena: 5/5
