Bernard Arno (Bernard Arnault), direktor LVMH giganta (Dior, Fendi, Sephora, Marc Jacobs…), zvanično je najbogatiji čovjek na svijetu. Rupert Murdok (Rupert Murdoch), direktor i vlasnik kompanije News Corp (preko koje je i vlasnik sljedećih medijskih kuća: The Sun, The Times, The Wall Street Journal, New York Post, Sky, Fox News, 21st Century Fox, izdavačke kuće HarperCollins …) nije najbogatiji (zauzima tek 71. mjesto), ali zato jeste jedan od najuticajnijih ljudi na planeti, uzevši u obzir posao kojim se bavi.
Iako dio svoje inspiracije crpi iz Šekspira, „Nasljednici“ (Succession), fantastična serija striming platforme HBO, svoje utemeljenje i uporište zasniva na životima ova dva multimilijardera, na njihovom liku i djelu i na njihovim porodicama koje se, dok ovo pišem, bore za svoje mjesto u carstvima koje će im očevi jednog dana, a desiće se to za našeg vakta, ostaviti u amanet.
Poput Logana Roja (Brian Cox), Arno jednom mjesečno okuplja svojih petoro djece u prostorijama firme kako bi, na licu mjesta, od svojih nasljednika direktno mogao tražiti savjet na razne teme i probleme sa kojima se u svom poslovnom životu susreće. Pored besplatnih „savjeta“, Arno dobija i direktni uvid u logičke procese i rasuđivanje svojih potomaka, provjeravajući njihov način mišljenja, agilnost i inovativnost kako bi, kroz praksu i praktično djelovanje, vremenom došao do zaključka ko od njih je uopšte dostojan njegovog trona.
Upravo takav pristup, racionalan, proračunat i lišen emocije, smo posljednjih nekoliko godina gledali na malim ekranima prateći seriju za koju, bez imalo griže savjesti ili zadrške, možemo reći da je jedna od najznačajnijih serija koje su se desile u istoriji televizije. I jedna od najboljih.
Ako bih morala izdvojiti tri stvari zbog kojih tvrdim da se „Nasljednici“ izdvajaju od drugih, a evo mi prilike, bile bi to tekst, odnosno način na koji su dijalozi napisani, gluma i režija.
Tekst je jaka karika ovog remek djela, što ne čudi ni najmanje, budući da su dijelovi dijaloga iz „Nasljednika“ direktno preuzeti iz razgovora unutar Murdok porodice. Pretpostavke su da je informacije tvorcima serije iznutra dostavljao Rupertov sin Džejms, nakon što ga je otac pomjerio iz firme i otuđio od porodice, po sličnom principu na kojem je to isto Logan uradio Kendalu (Jeremy Strong).
Utemeljenje u realnosti je ono što daje na težini dijalozima „Nasljednika“, međutim, džaba svi dijalozi ovog svijeta ako nema ko da ih iznese. I u tom smislu, glumačka postava „Nasljednika“ je glumačka postava snova u kojoj, što se mene tiče, pored Brajana Koksa, dominiraju Džeremi Strong, Kiran Kalkin (Roman) i Metju Mekfejden (Tom), iako su svi listom izvanredni. Ovaj prvi, a mislim na Stronga je, lično, otkrovenje. Posebno u posljednje dvije epizode koje i jesu povod za ovaj tekst.
I tu dolazimo do pitanja režije, bez koje ni tekst, ni dijalozi ni uloge ne bi bili ovako životni i snažni, jer režija je, posebno u predzadnjoj epizodi, ono što „Nasljednicima“ daje oštricu i punoću. Svaki kadar, svaki pogled, svaki trzaj tijela i grč, na licu ili ruci, titranje oka…svaki detalj priča priču i ako samo na sekund skrenete pogled šanse su da ćete propustiti nešto što je od krucijalnog značaja…za sve.
To je posebno očigledno postalo u, sada već, kultnoj epizodi, THE epizodi…koja nam je odnijela Logana zauvijek. Iako smo svi znali da će se to desiti, iako smo bili i spremni na to, jer, na kraju krajeva, serija i počinje fokusom na njegovo krhko zdravlje, činjenica da se to odigralo tokom treće epizode, u avionu, tako nekako na prečac i iznenada mnoge je šokirala. Mnogima nije ni legla. Meni jeste, jer je serija tako ostala vjerna sebi i duhu svoje priče koja, ponavljam, jeste životna, a šta je životnije od milijardera koji umire u avionu odjednom, iznebuha okružen hijenama i pijavicama umjesto ljudima koje voli, koji ga vole, ako takvi uopšte i postoje.
Loganova smrt, iako antiklimaktična, je epska smrt, jer je realna smrt, dostojna lika tog kalibra. Fiktivnog ili realnog, svejedno je. Značaj te epizode, međutim, nije na činjenici da je Logan umro, pa čak ni na tome kako je umro. Ne. Genijalnost epizode se ogleda u načinu na koji su djeca primila i obradila tu vijest. A pod djecom mislim na Kendala, Romana i Šiv, prije svega. Postepeno otjelotvorenje emocija, ali najrazličitijih emocija, koje su sasvim logične kada su ovako kompleksni i slojeviti odnosi u pitanju, te svih mogućih nijansi tih emocija kroz koje se u ovih sat i nešto postepeno prolazilo, secirajući gestikulaciju i mimiku ova tri lika, ove tri glumačke gromade je bila čista poezija.
Gledajući njihovu transformaciju na djelu, sticala sam utisak da sam dobila specijalni uvid u živote Bernarda Arnoa i Ruperta Murdoka. Na momente mi je čak bivalo i neprijatno, jer sam se osjećala poput nekog voajera koji uživa posmatrajući nešto što niti bi trebalo da posmatra, a kamoli još da u tom posmatranju uživa. Ali jesam, uživala sam u svakom trenutku. A posebno u posljednjim minutama posljednje epizode, kada Kendal shvati da on jeste svoj otac, to jeste, da bi vrlo lako to mogao da bude.
I to je na kraju suština ove priče koja se svodi na ljubav između roditelja i djece i našu nasušnu potrebu za ljubavlju uopšte, za pripadnošću nekome ili nečemu. Uz vrlo jaku potrebu da, prije svega, pripadamo sami sebi. Da znamo tačno ko smo, da znamo kuda idemo, šta želimo i, a ovo je čini mi se najvažnije, da znamo šta smo. Od čega smo satkani i koliko je tačno dobrog, a koliko tačno lošeg u nama? Koliko je sve to izbalansirano i da li je? Koliko smo iskreni prema sebi, a koliko prema drugima? Gdje počinje istina? Gdje završava moral i da li završava igdje? Ikad?
Kendal, s kojim se s vremena na vrijeme mogu poistovijetiti, je, kako stvari stoje, konačno došao do te spoznaje, pitanje je samo koliko će ga to stanje, apsolutnog samopouzdanja i pobjedničkog osjećaja osobe koja je na listu papira dobila potvrdu da je najbolja, ipak i uprkos svemu, koliko i do kada držati. Jer govorimo o Kenadalu, čija nesigurnost i potreba za konstantnom potvrdom i validacijom, njegove ličnosti i djela, iznova i iznova dovodi do pada sa vrha na kojem se svakih nekoliko epizoda nađe. Da li ga to onda čini pobjednikom?
Apsolutno, ako pobjedu definišemo ne kao snagu čovjeka da izbalansira svoj ostanak na vrhu nego samo i isključivo ako pobjedu definišemo kao snagu i sposobnost čovjeka da se, jednom kada s tog vrha padne, kad dosegne dno, ponovo digne. Kako će to uraditi i koliko puta je čovjek u stanju to da uradi definiše ga ili kao pobjednika ili kao gubitnika. Jer poenta je u dizanju, u izlasku iz rupe. A Kendal je, uvjerili smo se to do sada, uključujući i taj posljednji minut posljednje epizode, u stanju da pada i da se diže uvijek i s lakoćom… i beskonačno, ako je potrebno, do kraja vijeka i svijeta. I zato Kendal. Jer on je vođa. On je petlja. On je balans. On skače. I sanja nemoguće. On je sve to. I više od toga. Dovoljno nježan, dovoljno grub. I dovoljno emotivan i dovoljno racionalan. Oštar i blag. Kendal je, ako mene pitate, to. On je taman… uvijek… svuda. I zato Kendal.
Ali, nemojte da se radujemo unaprijed, jer do posljednje epizode imamo još dovoljno vremena za Kendala da obrne ne jedan, nego nekoliko ciklusa, te da na kraju ispliva ili kao potpuno slomljen lik ili kao apsolutni pobjednik, čija će čelična volja i vjera, njegova snaga i tvrdoglava upornost, konačno dovesti do cilja ka kojem je sve ovo vrijeme težio. I, ponovo ako mene pitate, do pravde. Jer Kendal je taj.
Ocjena: 5/5
