Prije nekoliko dana, 12. marta 2023. godine, 95. izdanje dodjele nagrada Akademije, kolokvijalno poznato kao dodjela Oskara je završeno. U kategoriji Najboljeg filma, gdje su nominovani bili „All Quiet on the Western Front“ (Malte Grunert), „Avatar: The Way of the Water“ (James Cameron, Jon Landau), „The Banshees of Inisherin“ (Graham Broadbent, Peter Czernin, Martin McDonagh), „Elvis“ (Baz Luhrman, Catherine Martin, Gail Berman, Patrick McCormick, Schuyler Weiss), „Everything Everywhere All at Once“ (Daniel Kwan, Daniel Scheinert, Jonathan Wang), „The Fabelmans“ (Kristie Macosko Krieger, Steven Spielberg, Tony Kushner), „Tar“ (Todd Field, Alexandra Milchan, Scott Lambert), „Top Gun: Maverick“ (Tom Cruise, Christopher McQuarrie, David Ellison, Jerry Bruckheimer), „Triangle of Sadness“ (Erik Hemmendorff, Philippe Bober) i „Women Talking“ (Dede Gardner, Jeremy Kleiner, Frances Mc Dormand), nagradu je ponio, možda i neočekivano, „Everything Everywhere All at Once“.
Kažem neočekivano, jer kada u kategoriji imate filmove poput „The Fablemans“ ili „Tar“ ili „All Quiet on the Western Front“, jasno je da u instituciji koja broji preko 6000 članova, glasanje može otići u nekoliko različitih pravaca. Mogli smo očekivati svašta, a opet, ono što sam ja očekivala i željela se na kraju i desilo. Kako u kategoriji Najboljeg filma, tako i u kategoriji Najboljeg scenarija, posebno kada je riječ o adaptaciji.
„Women Talking“, film koji je zaslužio puno veću pažnju, u domenu muzike itekako (Hildur Gudnadottir), je nekako, uprkos svemu, uspio uzeti nagradu za Najbolji adaptirani scenario, sasvim zasluženo, da odmah naglasim.
„Everything Everywhere All at Once“, koji je ove godine dominirao po broju nominacija, dominirao je na kraju i po broju nagrada, ukupno sedam. Sve velike nagrade (produkcija, reditelj, glumačka postava, scenario…) su otišle ovom velikom filmu, čiji je epilog stub srama, što sada, nakon ovakvog uspjeha, tek dolazi na vidjelo.
Valjda je to ta potreba u čovjeku, jer šta drugo zaključiti nakon apsolutne dominacije narativom svih ovih mjeseci, da ne kažem godinu dana, jer „Everything Everywhere“, koji od ponedjeljka odjednom niko niti voli niti razumije, to jeste većina ne, je objavljen u martu 2022. godine i od tog marta do ovog bio je to film koji su voljeli apsolutno svi i svi ga slavili. Danas smo u kontri, jer je „Everything Everywhere All at Once“ danas među većinom omražen i nerijetko unižen. Protiv njega se, među primarnim argumentima, navode besmisao, podsticanje i slavljenje „woke“ kulture, površnost, infantilnost, plasiranje raznih agendi i tako dalje i tako dalje. Ne pripadam toj većini. Štaviše, nalazim se na potpuno oprečnoj strani, jer vidim smisao, smislenost i logiku, ne vidim „woke“, ne vidim površnost. Naprotiv. Stoga, ja sam i dalje među ovima što smatraju da je „Everything Everywhere All at Once“ jedno predivno malo-veliko remek – djelo, koje govori o najvećim i najvažnijim temama na jedan blesav i prilično neposredan i prijemčiv način. Posebno onima koji su po prirodi fanovi, poput mene. Da. To je to… Nešto poput „Matriksa“ (Matrix), samo u potpunoj sinhronizaciji sa aktuelnim trenutkom u kojem je nastao i o kojem govori. Što je, uostalom, bio i „Matriks“ te 1999. godine.
Postoji nešto tako pametno u ovom filmu, ta izvjesna doza dualnosti koja vam dozvoljava da film sagledate i gledate iz dva potpuno različita ugla ili nivoa. Kako vam drago. Na jednom, onom koji se nalazi na površini, riječ je o SF fantaziji, čiji se multiversi čine tako dosadnim, posebno jer je pop-kulturni pejzaž već uveliko preplavljen ovakvom vrstom narativa (Dr. Strange, Loki, Fringe, Leftovers, Twin Peaks, samo su neka od djela koja prate ovu matricu). U tom smislu, riječ o tipičnom superherojskom-akcionom filmu, jer postoji zla sila koja nastoji uništiti svijet, jer postoji heroj koji će, na svom putu samospoznaje, taj isti svijet spasiti od zla. Međutim, ispod te površine, na jednom posve drugom nivou, ovo je filozofska drama koja, govoreći o Bogu, o religiji, vjeri, o porodici, o ljubavi, odnosima, roditeljstvu, žrtvi i osjećaju žrtvovanja, o životu i ličnoj vrijednosti i slično, koristi SF kao svoj okvir, kao ram kako bi ispričala, svedenim jezikom, jednu vrlo kompleksnu priču – priču o životu i našoj nesnađenosti u istom.
Sve to se priča jednim šarolikim, vibrantnim jezikom, vizuelno i žanrovski, zbog čega dodatno cijenim sve što su Danijeli uspjeli uraditi, jer, koliko god vam se činilo, to je ovdje vjerovatno bio najteži zadatak – pomiriti sve stilove, sve jezike i stvoriti jednu koherentnu cjelinu koja je smislena i gledljiva. Pri tom uspjeti, u moru drugog i drugačijeg, ispričati univerzalnu priču koja se tiče ama baš svakog čovjeka na planeti. Da, govorim o temama. One su životne i važne. Egzistencijalne. Posebno kada o njima raspravljaju dva kamena okupana suncem na jednoj sasvim običnoj litici sa pogledom na horizont…
Činjenica da mjesecima nakon što sam pogledala „Everything Everywhere All at Once“ i dalje razmišljam o dijalogu ovog kamenja govori sasvim dovoljno.
Možda su se ove teme, kojima se Danijeli (Kwan i Scheinert) bave, preklopile sa temama kojima se i sama posljednjih nekoliko godina i mjeseci intenzivno bavim, pa sam zbog toga na foru uvučena u ovaj svijet, pa sam zbog toga prevarena i zbog toga vidim nešto čega ovdje nema, to jeste ne vidim svu tu površnost i glupost koja iz ovog haotičnog i besmislenog, arogantnog filma, punog sebe, izlazi… Možda je to zaista tako. Možda ne razumijem. Vjerovatno o filmu ne znam ništa ili ne znam dovoljno. Možda ne vidim. Uopšte ne isključujem tu mogućnost.
Kao što ne isključujem ni utisak koji sam stekla gledajući ovaj film – utisak da je ono što gledam pametno, neposredno i umjetnički jako. I da me se tiče. A ovo posljednje je, ako mene pitate, jedino što se, kada je umjetnost u pitanju, pika. Komuniciramo li među sobom ili ne?
