U martu mjesecu, kada slavimo snagu žena i njihova dostignuća, predlažemo jedan sjajan roman koji pokazuje koliko su žene u nekim dijelovima svijeta i dalje zarobljene u društvu kome mogu itekako doprinijeti, samo ako bi dobile šansu. Vijekovi borbe za ženska prava kao da su zaobišli određene zemlje u kojima žene i dalje nemaju pravo na obrazovanje, pravo na izbor supružnika ili pravo na rad i samostalan život.
“Biser koji je slomio školjku” je roman književnice Nadije Hašimi, koja, iako je rođena i odrasla u Sjedinjenim Američkim Državama, piše o zemlji svojih roditelja – Avganistanu, njeguje kulturu te zemlje i perom se bori protiv njenih društvenih anomalija.
Roman prati priču djevojčice Rahime koje odrasta sa sestrama u Kabulu početkom dvijehiljaditih. S obzirom na to da je djevojčicama rijetko dozvoljeno da idu u školu, i Rahimi i sestrama je uskraćeno pravo na osnovno obrazovanje. Žive pored oca zavisnika od droge koji ne želi da mu se ćerke susreću sa dječacima, niti da se školuju. Ipak, postoji jedan običaj koji je možda izlaz, a zove se bača-poš. Bača-poš su djevojčice koje su pretvarane u dječake do puberteta i stasavanja za udaju – što se obično poklapa jedno s drugim. Bača-poš su ošišane kao dječaci, nose odjeću za dječake, roditelji im se obraćaju u muškom rodu, dobijaju muško ime.
Djevojčici koja je bača-poš je dozvoljeno da ide u nabavku, u školu, kao i da se igra na ulici. Ovaj kratkotrajni izlaz u svijet za glavnu junakinju Rahimu ne traje dugo, jer je ubrzo primjećuje muškarac koji je prosi od njenog oca. Rahima nema pravo na izbor, već odlazi u kuću supruga, gdje živi sa još 3 njegove žene.
I Rahimine sestre su udate protiv svoje volje i sudbina svake od njih je tragična jer su bespomoćne i zarobljene u kućama muževa koji su nemilosrdni. Takav položaj će dovesti do fatalnih posljedica. Rahima je jedini “biser koji razbija školjku” i uspijeva da se izvuče iz skoro nemogućeg položaja.
Nadija Hašimi slika avganistansko društvo u kome samo rijetke žene žive normalnim životom, dok većina pati pod težinom zastarjelih i nehumanih običaja. Ovo štivo izaziva suze, i uvjerava nas da često nismo slobodne i zaštićene ni u svojim domovima, ali da uvijek postoji snaga koje nismo svjesne.
