Nakon odgledane prve sezone i distance koja je u ovom slučaju bila neophodna, posebno kada u obzir uzmemo strukturu posljednje dvije epizode, jasno je da je “Kuća zmaja” (House of the Dragon) već sada jedna od najboljih serija iz 2022. godine.
Čitajući moje sedmične recenzije (za one koji su to radili), bilo je nedvosmisleno da do drugog ishoda neće doći. Barem ne u mom slučaju. Sa izuzetkom možda dvije epizode koje su mi bile dobre, umjesto odlične, uživala sam u “Kući zmaja” od početka do kraja i čekala nedjelju sa neopisivim uzbuđenjem koje rijetko kada osjetim kada su filmovi i televizija u pitanju. A kada se to desi, a desi se, vjerovali ili ne, e tada, tada je to čista ljubav. Za mene, “Kuća” je bila baš to. Ljubav.
Nekoliko je faktora odlučilo o tome: nevjerovatna glumačka postava, odličan scenario, neophodan otklon od izvornog materijala, a ovdje mislim na seriju “Igra prestola” (Game of Thrones), ne na knjigu (Fire and Blood), zatim ton i posljednje, jako važno, struktura same serije, jer “Vatra i Krv” nije materijal koji se, kao “Igra prestola” tek tako, sa lakoćom, može adaptirati. Štaviše.
U pitanju je pseudoistorijsko djelo u čijem fokusu se nalazi jedna porodica – Targarjen – čiji se pad ovdje zapravo secira. Jer ovo je vrijeme smrti zmajeva, ovo je vrijeme kada pad Targarjena suštinski i kreće, iako će proći još dvije stotine godina do njegove finalizacije, do trenutka u kom shvatamo da je Džon Stark posljednji živi Targarjen. Kakva ironija.
Fokus na jednu porodicu bila je vjerovatno najučestalija zamjerka na “Kuću zmaja” što je, kako da vam kažem, potpuno neutemeljeno, jer to je ta knjiga. I ta knjiga se bavi tim i tim, a ne ovim i onim. Bilo bi to isto kao žaliti se na “Zločin i kaznu” jer je Dostojevski prvo pisao o zločinu, a zatim o načinu na koji se Raskoljnikov sa tim svojim činom nosi. Prosto ne ide. Dakle, u pitanju je pseudoistorijska drama, protkana elementima fantazije, čiji su centralni likovi članovi jedne porodice. U pitanju je takođe i tragedija, čije ćemo razmjere tek spoznati u godinama koje dolaze. Ali da bi se taj trenutak uopšte dosegao, situacije i odnosi su morali biti postavljeni, a u knjizi, oni su postavljani skoro trideset godina. To je druga zamjerka. Takođe nešto što ne razumijem, jer ako smo fokusirani na jednu porodicu i njenih petnaestak članova (“što je malo likova i dosadno je”), kako je onda praćenje njihovog odrastanja tokom vremena (a govorimo samo o djeci) komplikovano i zbunjujuće? Ne znam za vas, ali meni je ovo kontradiktorno i negdje pripada ovom novom pejzažu društvenih mreža i digitalnih medija koji su nam pažnju i koncentraciju sveli na pukih osam sekundi. Drugog objašnjenja nemam. Za mene je baš ta struktura, skok na pola sezone, pa još dva skoka, kako bismo došli u ključne dvije godine koje ćemo sada pratiti i na kojima je težište, bila vrlo pametna i vješta. Da ne kažem da je to hrabar čin u kontekstu medijskog giganta kakav je HBO. Kudos.
Drugi težak zadatak, koji je takođe zahtijevao izvjesnu dozu hrabrosti, a sa njom i ludosti, bila je odluka da se uopšte radi prolog “Igre prestola” i to još na ovaj isječak iz knjige. “Igra prestola” je možda nagledanija serija svih vremena koju su ljuštili skoro svi, bez ikakvog izuzetka. Znate onaj termin “target audience”, publika koju targetiramo kada želimo nešto da prodamo? E pa ovdje nema te publike, ovdje su svi ta publika. U pitanju je jedna od onih rijetkih serija koju su čitave prodice, pa i najrazličite zajednice, gledale zajedno, fizički zajedno u gomilama, uživajući u tom svom dijeljenom zajedničkom iskustvu. Od djece u osnovnoj školi, preko srednjoškolaca, studenata, mladih porodica do zrelih ljudi i onih u penziji. “Igru prestola” su gledali skoro svi, a oni malobrojni koji nisu su se maksimalno trudili da svima to kažu i dokažu, dičeći se svojim uspjehom, samokontrolom, prefinjenim stilom, neprikosnovenim ukusom i činjenicom da ne pripadaju svjetini, nama običnom plebsu. Nastaviti se na to nasljeđe može samo onaj čija je hrabrost, a sa njom i ludost, veća, čija je emocija jača od ikakvog racija. A njihova imena su George R. R. Martin, Ryan Condal, Sara Hess, Charmaine DeGrate, Miguel Sapochnik… I hvala im što su emocijama dali pravo prvenstva, a na uštrb racija, jer bez emocija nema ničega, a kamoli kreativnosti.
Pohvalila bih i ton serije, jer tamo gdje se letilo sa vremenskim skokovima, usporavalo se radnjom, što je itekako uticalo na balans, poravnavajući svaku, i najmanju, neujednačnost, ako je ona uopšte postojala. Serija je izgledala spektakularno, često i bolje od „Igre prestola“, što možemo pripisati produkcijskom iskustvu. O muzici da ne govorim. Zadržavajući ono na šta smo bili navikli, ono što smo voljeli, a opet unoseći promjenu, Džavadi (Ramin Djawadi) je takođe pronašao balans koji nas je, poput zvuka ili mirisa doma, uvukao u priču gotovo neprimjetno, čineći je poznatom, toplom, bliskom, prijemčivom. Kao da smo u tom i takvom Vesterosu, sa tim i takvim likovima pojeli kilo soli. A nismo.
Ruku na srce, Pedi Konsidajn (Paddy Considine) je zvijezda serije. Njegov Viseris je neprikosnoven. Ako je ikad postojao glumac koji je Martinovog lika predstavio bolje nego što je to urađeno u knjizi, onda je to Pedi. Mada, ni Met (Matt Smith) nije daleko. Vijest da će Met Smit igrati Dejmona u meni je izazvala određeni skepticizam, međutim, već nakon onih famoznih osam sekundi, znala sam da je to to i da je Dejmon, uz Džona i Džejmija, moj lik. Ris (Rhys Ifans), kao Oto, takođe, na visini zadatka. Tri Britanca za koja nismo navikli da ih gledamo u ovakvim ulogama su prosto toliko bili dominatni, njihova pojavnost i prisutnost, nevjerovatna je. Žene su takođe, sve redom, bile odlične, a posebno Renis (Eve Best) koja je, ako već pričamo o srodnim dušama, sigurno ta, za mene. I to ona Renis koja, tokom jedne epizode, dva puta odlučno kaže: „Ne.“ A Renira i Alisent… dvije osovine oko kojih se priča vrti, pa, o njima bi se dalo pisati i pisati. I o Martinovom odnosu prema ženskim likovima, ali neću to raditi jer je taj posao već uradio moj kolega i dobri prijatelj Branislav Predojević. I uradio ga je fantastično.
Najveća prednost „Kuće zmaja“ jeste tekstualni predložak na kojem je bazirana, odnosno ta njegova ambivalentna priroda, jer je u pitanju tekst koji nije egzaktan i čija djela ili karakterizacija likova nisu uklesane u kamen. Upravo zbog toga, ovaj tekst ju je na izvjestan način, umjesto ograničenja, potpuno oslobodio, čime je sama serija postala djelo interpretacije. Tako smo dobili Dejmona koji je više siv nego što je u knjizi, u kojoj je on, između ostalog, osumnjičen za ubistvo i Harlana Stronga i Lenora Velariona. Serija nam je pokazala da to nije istina. Harlana je ubio njegov brat Leris, a Lenor je i dalje živ i zdrav. Takve suptilne nijanse su dokaz slobode koju su Kondal i Sapočnik, uz Martinov blagoslov, imali tokom stvaranja ovog djela. A takva vrsta slobode je zaista važna, u kreativnom smislu, jer daje autorima apsolutnu slobodu da ispričaju svoju verziju priče koja jeste tačna, jer druge verzije nema, osim one do koje kroz sopstvenu interpretaciju dođemo.
Druga njena prednost, koja se direktno veže za ovo o čemu govorim, jeste činjenica da svi već sada znamo kako se „Kuća zmaja“ završava. A ako ste ponovo, kojim slučajem, gledali „Igru prestola“, onu scenu kada Džofri objašnjava Mardžori istoriju Vesterosa, vodeći je od jedne do druge grobnice Targarjena, onda znate i pojedine detalje o tome kako će određeni likovi skončati. Oslobođena „spojlera“ jer je ambivalentna, neodređena, slobodna za interpretaciju, jer se dešava 200 godina prije radnje „Igre prestola“, ali i jer je, za razliku od „Igre“, završena, „Kuća zmaja“ je otvorila jednu drugu vrstu razgovora koji se ne vrti oko toga ŠTA će se desiti nego oko toga ZAŠTO će se desiti to što će se desiti. A to je zato što je „Kuća zmaja“, kao i nebrojeno puta do sada, ponoviću, serija o likovima, njihovim odnosima i motivacijama. I u tom smislu, njoj nisu neophodni veliki događaji, mnogobrojni likovi, krv do koljena da bi ostavila utisak i poentirala, da bi rekla sve što ima da kaže na temu ljudskih odnosa, emocije, na temu boli i patnje, želje za osvetom, odnosnom braće, posebno onih drugorođenih prema prvencima ili pozicijom žena u patrijarhalnom društvu, stavljajući u prvi plan sve načine na koje se one bore kako bi osvojile i sačuvale na samo svoju poziciju u tom i takvom društvu, nego i svoj život i život svoje djece.
Njoj nije potrebno ništa od onog spektakla za kojim je jurcala „Igra prestola“, njoj je potrebna samo prethodna epizoda koja je te odnose kontekstualizovala na takav način da, jednom kada se likovi među sobom i unutar sebe pocijepaju, taj lom bude toliko snažan da nosi sve pred sobom. To „Kuća zmaja“ jeste. Tiha voda koja brijeg roni.
Ocjena: 5/5
