Svako veče provedeno u Vesterosu je dobro veče. A ovo je bilo izvanredno. Izgleda da meni, više nego drugima, odgovaraju političke koreografije koje tijelima i pogledima govore više od samih riječi i dijaloga. Takav je bio početak ove epizode. Počeo je koreografijom, koreografijom je podijelio likove u dvije frakcije, a njome se, manje-više, i završio.
Sahrana Lene Velarion bila je povod za okupljanje cijele porodice – Targarjen, Velarion, Hajtauer i njihovih zmajeva – na jedno mjesto, te je označila početak epizode koja će do svog kraja naposlijetku postaviti sve igrače na njihova pripadajuća mjesta. Tri situacije su bile važne u tom kontekstu. Prva se tiče Emonda, druga Viserisa i treća Lenora.
Tokom prošle epizode smo istražili Emondov (Leo Ashton) problem povezivanja, odnosno nepovezivanja sa zmajem, što je samo jedan u nizu izvora frustracija mladog princa. Emondovo „strpljenje“ je ove sedmice višestruko nagrađeno ne zmajem, odnosno ne bilo kojim zmajem, nego Vejgarom, zmajem Visenije Targarjen (sestre-žene Egona I Osvajača), najstarijim i najvećim zmajem koji je, između ostalog, učestvovao i u osvajanju Vesterosa. Nikada mi nije bila jasna Martinova odluka da nakon Lene, Vejgara spari sa Emondom, budući da su Lena i Emond na suprotnim polovima ljudskog obličja i manifestacija, ali eto, čudni su putevi gospodnji. Situacija u kojoj je Emond, takoreći, preko reda uspio ostvariti kontakt sa Vejgarom, na uštrb Bele Velarion (Bethany Antonia), izazvala je konflikt među djecom koji je kulminirao teškim optužbama (na račun Renire i njene djece), slomljenim nosom i gubitkom oka. Gubitak oka biće presudan za rasplet situacije u budućnosti, možda već sljedeće sedmice, kada Emondovu ulogu preuzme Juan Mičel (Ewan Mitchell). Emond, sa povezom preko oka, će postati samostalan i samo sebi dovoljan, dok će Egon (Ty Tennet) i njegova sestra Helena (Phia Saban) ući u bračnu zajednicu, poput većine svojih predaka.
Helena je, ako se sjećate, prošlu epizodu, baš kao i ovu, zaokupljena nekim posve drugim stvarima i iako djeluje čudno i kao da ne pripada svijetu u kojem se nalazi (vjerovatno ni ne pripada), ona je jedno predivno biće koje je, spletom nesrećnih okolnosti, završilo tu gdje jeste. I dok je tako isključena iz svijeta i dnevno-političkih zbivanja, vidjeli ste, ona sve vrijeme mrmlja sebi u bradu. To mrmljanje je, kao i svaka izgovorena riječ, pogled, svaki kadar, prevažno u kontekstu priče, jer Helena, ako je pažljivije poslušate, daje kratke uvide u budućnost, poput onog da će Emond morati izgubiti oko da bi dobio zmaja. To je rečeno i u prošloj, ali i u ovoj epizodi. U ovoj je podvučeno tokom okršaja između kraljice i princeze i njihovih sinova. Oko za oko. Viseris (Paddy Considine), svjestan svega što se dešava, poput Tajvina Lanistera, bira svoju istinu jer zna da bi prihvatanje činjenice da su Renirina djeca Harvinova značilo sasvim sigurnu smrt ne samo Renire (Emma D’Arcy), nego i njenih dječaka, Džaserisa (Harry Collett) i Luserisa (Elliot Grihault). Viseris to zna, kao što je to znao Tajvin, kao što je znao Džejmi. I otud Džejmijeva odluka da gurne Brena kroz prozor i otud Tajvinovo i Viserisovo okretanje glave pred istinom. U ovom svijetu sve je stvar ljubavi. Uvijek, ali uvijek, bez izuzetka. Ljubav je, koliko god to možda paradoksalno i fantastično zvučalo, osnovni pokretač svega u Vesterosu. Ljubav. I ništa drugo.
Ovaj okršaj bio je vrhunac epizode. Zbog koreografije, zbog odnosa među likovima, zbog budućnosti. Zbog svega. A najviše zbog ispada Alisent Hajtauer (Olivia Cooke), koja sa svakom novom epizodom pokazuje djeliće sebe vješto skrivene ispod fasade pristojnosti, odanosti, časti i staloženosti. Ako je do sada motivacija uopšte bila upitna ili potencijalno predmet rasprave, od večeras to više nije tako nego baš onako kako sam i rekla u nekim od svojih prethodnih tekstova. Renirina sloboda i zatvor u kojem se Alisent nalazi, što je pojačano montažom i uporednim prikazom seksualnih odnosa nekadašnjih prijateljica, jeste ono što je napravilo najveći razdor. Ne toliko laž po sebi, koliko stil života i sloboda koja sa njim dolazi. Nedostatak slobode je svugdje, pa tako i u Vesterosu, jedan od osnovnih izvora svih ljudskih frustracija i nepravdi. Sloboda i ljubav su tako, po meni, obilježile ovu epizodu kao njene dominantne teme.
Najveće iznenađenje epizode, za one koji su čitali knjigu, dolazi na njenom samom kraju. Pretpostavljam da je ovo iznenadilo i ostalu publiku, ali ne u istoj mjeri kao one koji od 2018. znaju jednu verziju priče koju, kao u svakoj knjizi, uostalom, dalje popunjavaju svojim interpretacijama.
Prema knjizi, ono što znamo, ili što smo znali, jeste samo da Karl (Arty Froushan), iz privatnih razloga, ubije Lenora (John Macmillan), čime je šest mjeseci kasnije otvoren put Dejmonu (Matt Smith) i Reniri da uđu u bračnu zajednicu i tako učvrste svoje pravo na presto. Serija, kao u slučaju smrti Harvina i Lajonela Stronga, popunjava praznine koje je Martin iza sebe ostavio, što je i više nego dobrodošlo, budući da knjiga dosta situacija ostavlja nedorečeno. Imajući to u vidu, a u odnosu na kontekst, prvi šok je došao u trenutku kada Renira Dejmonu predloži Lenorovo “ubistvo”. U prvi mah djelovalo je da je Dejmon odgovoran za njegovu smrt, što je rasplet koji nikada neću moći prihvatiti, budući da je Dejmon, poput Džejmija ili Tiriona, kompleksan lik koji nije baš crno-bijel, kako ga većina čitača smatra. Dejmon čini strašne stvari i jeste vrlo problematičan, moralno i etički, ali ipak postoje određene sive zone koje od njega prave plastičnog, trodimenzionalnog lika, živog lika, životnog, nikako plošnog, jer on nije niti će ikada biti u istoj kategoriji u kojoj se nalaze Džofri, Remzi, Slint, Planina… To su likovi koji nemaju ni jednu pozitivnu karakteristiku, ništa iskupljujuće… Čak ni Bejliša tu ne mogu svrstati, jer Bejliš je bio vođen svojom ljubavlju prema Ketlin, pa kakva god ta ljubav bila, a vjerovatno ni Emonda, koji će u nadolazećim epizodama pokazati svoje pravo lice, uprkos svim naporima da se njegov lik tokom ove epizode humanizuje.
Međutim, sam kraj epizode je, na moju opštu radost, pokazao da je sve to bio plan za slobodu skovan od strane četiri igrača – Renire, Dejmona, Karla i Lenora – koji su svoje sudbine preuzeli u svoje ruke i jednim potezom dobili sve ono što su nekih desetak godina ranije, na krvavoj svadbi potajno, ali i ne toliko potajno, priželjkivali. Lenor je dobio slobodu da bude ko želi i s kim želi, u Pentosu, sa svim Dejmonovim konekcijama, a Renira i Dejmon jedno drugo. Ovakav rasplet događaja je humanizovao i Reniru, podstičući nas da pređemo ili ostanemo na njenoj strani, što knjiga od nas nikada nije tražila. Tako je sa svakom epizodom jasnije da, bez obzira što su svi likovi koje pratimo truli do srži (nema ovdje nikoga ko se može mjeriti sa Džonom i njegovim svjetonazorom), ipak postoje oni koji su nešto malo manje truli i oni kojima nema spasa. Po meni, prvi su crni, a drugi zeleni.
Sa ovom epizodom je, dakle, sve postavljeno na svoje mjesto, sve je poznato, skoro svaki lik i svaka njegova pojedinačna motivacija. Sljedeće sedmice skačemo još otprilike pet godina u budućnost, u 129. godinu, godinu početka krvavog ratnog sukoba. Dječaci će postati mladići i ples zmajeva će konačno moći da počne. Koliko epizoda će trajati, ostaje da se vidi. I dalje sam u apsolutnom mraku što se potencijalne procjene o tome kako će se finale prve sezone završiti tiče. Mogu samo nagađati, što, kad malo bolje razmislim, i nije toliko loše. Kao što nisu loša ni iznenađenja koja se iz epizodu u epizodu povećavaju, zahvaljujući prvenstveno odličnoj adaptaciji knjige koja je vrlo teška za adaptiranje. Adaptaciji i režiji. Za nas je to, za nas koji “sve znamo”, neprocjenjivo.
Ocjena: 5/5
Piše: Monika Bilbija
