Nedjelje u Vesterosu. Postoji li trenutno išta bolje? Ako je suditi po posljednjoj epizodi, drugoj po redu, onda je odgovor, barem što se mene tiče, sigurno: „Ne“.
Ne doprinosi ovom osjećaju ispunjenosti i predanosti djelu samo odličan izbor glumaca, dobro napisan tekst, potentna scenografija, kostim i šminka, priča koja se polako, ali sigurno razvija u priču koju ćemo s pažnjom i ljubavlju pratiti godinama, čije ćemo likove voljeti i mrziti nego i osjećaj poznatog koji se najviše reflektuje kroz njen audio-vizuelni dizajn, kroz njen prepoznatljivi identitet. Ovo je svijet koji smo voljeli (i mrzili) godinama, na čiju smo estetiku navikli, čiji pejzaž poznajemo, svaki kamen, svaku zgradu, svaki obris, koji nam je blizak i koji je inherentno naš. Muzika, baš kao i izgrađeni prostor ovog bogatog svijeta, jeste element koji nam pomaže da taj osjećaj ponovo osvijestimo i utvrdimo, da prepoznamo Vesteros kao svoj svijet.
Odluka da uvodna špica, koju smo prvi put vidjeli danas, bude gotovo ista, da je prati ista numera je pametna odluka koja je neminovno probudila osjećaj nostalgije i pripadnosti. I ne samo špica, nego uopšte Raminova (Ramin Djawadi) muzika, Ramina Đavadija koji vrlo direktno igra na naše emocije kombinujući nove zvukove sa starim, preklapajući ih i rađajući iz poznatog poznato. Sa svakim kadrom i svakim tonom „Zmajeva kuća“ (House of the Dragon) postaje sve više i više stara dobra „Igra prestola“ (Game of Thrones), ona u svojim najboljim trenucima. Koliko je to dobro, nisam sigurna, ali da mi trenutno prija, prija. I nije tu riječ samo o osjećaju koji se gradi upotrebom poznatih audio-vizuelnih elemenata nego i situacija koje nerijetko podsjećaju na ono kroz šta smo već jednom prošli. I iako se ta repetitivnost osjeća u vazduhu istina jeste da je „Zmajeva kuća“ itekako svoja. Itekako nova. Itekako svježa. Rasplet događaja od večeras to potvrđuje.
Kraj prošle epizode obilježilo je imenovanje princeze Renire Targarjen (Milly Alcock) za nasljednika Viserisa Targarjena (Paddy Considine), čin kojim je Dejmon Targarjen (Matt Smith) efektivno ostavljen bez krune i prognan iz Kraljeve Luke. „The Rogue Prince“, druga epizoda serije „Zmajeva kuća“ smještena šest mjeseci kasnije, poput bilo koje filer epizode, postavlja konflikt koji će vremenom postati pokretačka sila serije.
„The Rogue Prince“ je zanimljiv izbor za naziv ove epizode, jer je u pitanju ne samo istoimena Martinova knjiga u seriji „Pjesma leda i vatre“ (A Song of Ice and Fire) nego i nadimak za Princa Dejmona Targarjena koji je, uostalom, fokus ove knjige pa dijelom i epizode. „Nestašni princ“, „Odmetnuti princ“ ili kako god ga zvali, Dejmon Targarjen (znam da se u našim prevodima piše Demon, ali jednostavno ne mogu, stoga, u mojim tekstovima će biti Dejmon) se početkom ove epizode nalazi na Zmajkamenu (Dragonstone) gdje, u društvu ljubavnice Misarije (Sonoya Mizuno) i zlatnih plaštova, pokušava da pronađe način kako da dopre do brata nakon što je izgubio svako pravo na presto. U duhu svog kompleksnog karaktera, jer ipak je ovo Dejmon Targarjen, pažnju brata pridobija krađom zmajevog jajeta namijenjenog bebi Bejlonu (kraljevom sinu koji je sahranjen krajem prošle epizode zajedno sa kraljicom Emom) i proglasom o nadolazećem vjenčanju i prinovi koju će dobiti sa Misarijom. Naravno, sve to je laž i igra princa koji od dosade ne zna šta će sam sa sobom, ali laž koja stvari pokreće sa mrtve tačke.
Oto Hajtauer (Rhys Ifans), demonstrirajući hrabrost i odlučnost, odlazi na Zmajkamen predvodeći manju grupu vojnika kako bi uzeo jaje i vratio ga u Kraljevu Luku gdje mu je i mjesto. Kažem hrabrost jer je nepredvidivost koja karakteriše Dejmona Targarjena zaista opštepoznata stvar toliko da se radnja mogla razviti u nekoliko različitih pravaca gdje je jedan vrlo lako mogao biti onaj u kojem Karaksis spaljuje Otoa živog na obroncima Zmajkamena koji nikada nije izgledao ljepše niti mističnije (odluka da se snima u studiju umjesto na lokaciji je iznenađujuće odličan izbor). Ništa od toga se naravno nije desilo jer je Dejmon jedan od najinteligentnijih likova Martinove sage, ali i jer se u ovaj konflikt dvojice titana, u ključnom trenutku, umiješala princeza Renira kojoj je Dejmon, na kraju skoro bez pogovora, vratio sporno zmajevo jaje. Naizgled tekt tako, a u stvari vrlo promišljeno jer Dejmon zna kada je pravi trenutak za napad, a kada za povlačenje. Njihov susret, susret Dejmona i Renire, i njihova interakcija je, kao uostalom i u prošloj epizodi, jedan od vrhunaca serije do sada.
Najveći šok epizode dolazi u trenutku kraljeve objave imena žene koja će, u bračnoj uniji, postati njegova nova kraljica. Naime, kako zakoni Vesterosa nalažu, od kralja Viserisa se, nakon smrti kraljice Eme, očekuje da pronađe novu suprugu koja bi mu potencijalno dala muškog nasljednika. Prvi izbor pada na Lenu Velarion (Nova Foueillis-Mose), maloljetnu kćerku Korlisa Velariona (Steven Toussaint) i Renis Velarion (Eve Best), takozvane „Nesuđene kraljice“ (The Queen That Never Was). Ova unija, bez obzira na činjenicu da se radi o djetetu, u političkom smislu, kada moral i etiku stavimo po strani koji u Vesterosu ionako jesu de fakto po strani, ima najviše smisla, što, uostalom, potvrđuje i kraljevo Malo vijeće. Ima jer porodica Velarion je u rodbinskim vezama sa porodicom Targarjen i jeste jedna od najbogatijih u cijelom Vesterosu. Udruživanje ovih porodica bi osnažilo vladavinu kralja Viserisa, politički, materijalno i na svaki drugi mogući način.
Međutim, kralj Viseris je dobar čovjek, visokih moralnih načela. Na svu sreću. I njegovu apsolutnu nesreću. Tako da unija sa maloljetnom djevojčicom, za njega bar, bez obzira koliko bila pametna odluka, nije moralno ni etički ispravna. Umjesto Lene, kralj se odlučuje za nešto stariju djevojčicu, Alisent Hajtauer (Emily Carey), kćerku Otoa Hajtaura i najbolju prijateljicu princeze Renire Targarjen. Na opšti šok svog Vijeća, radost svoje Desnice i horor svoje nasljednice. Iako potpuno svjesna zakona zemlje kojom želi vladati, zbog čega je uostalom i dala blagoslov ocu za Lenu Velarion, vijest da će joj najbolja prijateljica uskoro postati majka, odnosno maćeha, pa samim tim i ljuti rival na putu do prestola, u slučaju da dobije sina, nije vijest koju princeza Renira hoće i može primiti hladne glave i otvorenog srca što je potpuno razumljivo.
A ako razumijemo Reniru, razumijemo i Korlisa Velariona koji s krajem epizode poteže niz proračunatih koraka koji će u neposrednoj budućnosti, možda već tokom sljedeće epizode, uroditi plodom. Budući da je treća epizoda dobila naziv „Second of his Name“ za očekivati je udruženo djelovanje Korlisa Velariona i Dejmona Targarjena. Prvo u rješavanju trenutne glavne prijetnje Vesterosu u vidu Kragasa Drahara (Crabfeeder) na kojeg je Korlis već upozoravao tokom prve epizode, a zatim i problema Otoa Hajtauera koji je u ovoj igri, poput Bejliša ili Verisa, uvijek za nekoliko koraka ispred svih.
Drahar je poznato ime onima koji su čitali Martinova djela, uključujući i „Krv i vatru“ (Fire and Blood), primarni materijal iz kojeg se „Zmajeva kuća“ razvija i na koji se naslanja. Drahar je admiral Trijumvirata (Triarchy), saveza sastavljenog iz tri Slobodna grada (Free Cities): Mir (Myr), Lis (Lys) i Tiroš (Tyroš). Riječ je o gradovima-državama smještenim duž zapadne obale Esosa. U Vesterosu Trijumvirat je poznati i pod nazivom „Kraljevstvo Tri Kćerke“ (The Kingdom of Three Daughters), a nastao je pod pritiskom odbrane od Volantisa, jednog od devet Slobodnih gradova, najstarijeg od njih. Sa jačanjem Trijumvirata došlo je do jačanja i trgovine u regiji. A sa jačanjem trgovine, sasvim prirodno, i do jakih pojedinaca. Najjači, u smislu uticaja, upravo je Kragas Drahar koji je preuzeo „Stepenike“, odnosno „Stepstones“ (ne znam bolji prevod za ovu riječ jer sam knjige čitala na engleskom jeziku), ključnu trgovačku rutu (arhipelag kod Dorna, na granici između Vesterosa i Esosa, koji dijeli i dva mora (Narrow i Summer Sea)), kako bi omogućio protok robe za potrebe Trijumvirata.
Na samom početku Vesterosu je odgovarala ovakva situacija jer je Drahar držao pirate pod kontrolom (o čemu Viseris govori na sastancima Malog Vijećaa) međutim, kako to obično biva, vremenom je njegova moć postajala veća, a sa tim je došlo i do većeg uticaja na regiju, te podizanja poreza što gospodarima Vesterosa nikako nije odgovaralo. Korlisu najmanje što pred sam kraj epizode i obznanjuje kada, igrajući na Dejmonov ego, uspijeva da ga pridobije u svojoj bici za „Stepstones“. U zajedničkom jeziku, dva drugorođena sina pronašla su zajednički cilj. Dejmonov je rat i Vesteros, a Korlisov zaštititi trgovačku rutu između Vesterosa i Slobodnih gradova i samim tim svoje teško stečeno bogatstvo.
I ako je problem Kragasa Dahara onaj koji će pomoći da se osvoji strateški značajna teritorija i učvrsti jednako značajno bogatstvo kojim se ratovi dobijaju, problem Otoa Hajtauera je onaj koji će vrlo izvjesno dovesti do rata za presto. Njegov plan da oženi svoju mladu kćerku za kralja je opasan plan, ali unosan budući da pozicija Renire Targarjen, bez obzira na sve, još uvijek nije osigurana. Ona jeste njegov nasljednik i nju jesu podržali svi vlastodršci Vesterosa, uključujući i nevoljke Barateone i Starkove, međutim ukoliko kralj dobije muškog nasljednika iz braka sa Alisent, Renirino pravo na presto neće više nositi istu težinu iz prostog razloga jer Renira nije sin, što je pozicija na koju je Renis tokom epizode podsjeti. Renis je, kao što znamo, za razliku od Viserisa, bila direktni potomak Starog kralja pa je ipak ostala bez svoje zakonite krune u korist Viserisa. Renirina pozicija je skoro identična. Oto je toga svjestan. Čini se više nego bilo koji drugi član Vijeća.
Trenutak kada shvati da mu je plan uspio je antologijski i Ifansu bi trebalo odati počast za način na koji je izveo ovu scenu u kojoj mu je dato relativno malo prostora za igru. Ovo je zapravo, kad malo bolje razmislim, njegova epizoda. Od početka do kraja. Od scene kada se poistovjećuje sa kraljem govoreći o bolu koji je osjetio kada je izgubio sopstvenu ženu, znajući vrlo dobro da će kralj, kada je u pitanju novi brak, ali i svaka druga teška odluka, uvijek, ali uvijek ići linijom manjeg otpora, preko svih scena sa Alisent i Renirom, posebno one koja uključuje i Kristona Kola (Fabien Frankel), do ove scene na Malom vijeću u kojoj trijumfuje. I kao lik i kao glumac.
Ocjena: 4.5/5
Piše: Monika Bilbija
