O „Dini“ (Dune) se danas više uopšte ne može govoriti bez konteksta nasljeđa koji „Dina“, kao ekranizacija ima, koje je prati i koje je, u neku ruku, sputava. A sputava. To je okov sa kojim se svaki reditelj koji se ikada usudi baviti ovim Herbertovim (Frank Herbert) tekstom iz 1965. mora suočiti.
Tu je poznata Linčova (David Lynch) verzija iz 1980-tih, te još poznatija, a nikada snimljena verzija Alehandra Hodorovskog (Alejandro Jodorowsky) o kojoj postoji odličan dokumentarni film bolji od svega onoga što je Hodorovski, u kontekstu filmske ekranizacije, tada zamislio i što bi, da su se zvijezde posložile, uradio. Jer sve što je Hodorovski zamislio u direktnom je sukobu sa onim što je zamislio i u djelo sproveo Deni Vilnev (Denis Villeneuve). A Vilnevova „Dina“ je „Dina“. Herbertova „Dina“, onako kako ju je Herbert zamislio, opisao i svijetu predao. Onako kako sam je, uostalom, i ja doživjela i zamislila.
Uz to, u pogledu priče, u pitanju je futuristička geopolitička alegorija čiji je fokus takozvani put heroja (hero’s journey), a koja je izvršila snažan uticaj na svijet naučne fantastike, u prvom redu na Džordža Lukasa (George Lucas) u njegovom procesu osmišljavanja i stvaranja, sada već, kultnih „Ratova zvijezda“ (Star Wars). Koliko god to zvučalo nevjerovatno, bez „Dine“ ne bi bilo ni „Ratova zvijezda“, ni Luka Skajvokera (Pola Artredisa), ni Sile (The Voice), barem ne u ovom obliku u kojem Lukasovu svemirsku operu i sve njene elemente poznajemo i volimo danas. Dakle, Herbertov uticaj na svijet popularne kulture je ogroman, nemjerljiv. Stoga ne čudi ta vrsta fokusa, da ne kažem pritiska, na svaku novu i sljedeću „Dinu“ i svakog novog i sljedećeg nesrećnika koji se sa njom uhvati u koštac.
Vilnevovo hvatanje u koštac rezultiralo je veličanstvenim filmskim djelom koje je dokazalo i praktično pokazalo da se Herbert, odnosno „Dina“, suprotno mišljenju većine, itekako može ekranizovati. Naizgled, s lakoćom. I da ta ekranizacija može ne samo izgledati, nego i zvučati spektakularno. To naravno dugujemo Vilnevu (jer je on reditelj, kormilar, kapetan, vođa, dirigent), ali i talentu i kreativnoj snazi njegovog dizajnerskog tima kojeg ovdje posebno želim izdvojiti.
To su direktor fotografije (cinempatographer) Greg Frejžer (Greig Fraser), montažer (editor) Džo Volker (Joe Walker), scenograf (production designer) Patris Verme (Patrice Vermette), kostimografi (costume designers) Bob Morgan (Bob Morgan) i Džeklin Vest (Jacqueline West), kompozitor (music) Hans Cimer (Hans Zimmer), i posljednji, a možda najznačajniji, nevjerovatni dizajneri i mikseri zvuka (sound designers, sound mixers) Mark Mandžini (Mark Mangini), Teo Grin (Theo Green), Ron Bartlet (Ron Bartlett), te na stotine članova njihovih timova (art direction, set decoration, visual effects, special effects, art department, sound department, animation department, costume department, music department) koji su činili pokretačku silu ove kompleksne mašinerije (ljudi koji se bave filmom znaju tačno šta to znači).
Svi oni zajedno su, nevjerovatnim trudom i požrtvovanošću (na primjer dovoljno je samo napomenuti da je ekipa zadužena za dizajn zvuka provela nekoliko mjeseci u pustinji izučavajući, učeći i snimajući zvukove pjeska i pustinje kako bi oni u tkivu filma bili i djelovali što autentičniji), izgradili uvjerljivi svijet Arakisa i njegov vizuelni i zvučni identitet.
Stavljam naglasak na zvuk, izdvajam ga i forsiram, jer zvuk je ovdje pola priče. On jeste priča i ponudio nam je iskustvo kakvo se rijetko sreće, bez ikakvog pretjerivanja. To posebno postaje jasno kada ovaj film gledate u bioskopu. Moj prvi utisak nakon prvog gledanja „Dine“ bio je zvuk. Zvuk pijeska, pješčane dine, te strašne smrtne tišine i pokreta u dubinama tog pješčanog beznađa koje zvukom nalikuje alikvotnom pjevanju (throat singing) koje tako volim i u kojem neizmjerno uživam (ako vas interesuje, poslušajte bilo koje altajsko pjevanje, na primjer Danil Danzheev, Ezendey Balbin)). I u tom smislu, moje insistiranje na zvuku je, rekla bih, potpuno opravdano i očekivano.
Dakle, ekranizacija priče, izgradnja uvjerljivog svijeta, kroz sliku i zvuk, i iskustvo gledanja na velikom platnu su važne odrednice Vilnevove „Dine“. Prve dvije zbog samog konteksta, a posljednja zbog odluke reditelja da „Dina“ bude film koji odaje poštu upravo tom iskustvu gledanja filma na velikom platnu što je i izjavio u jednom od intervjua. I to je na kraju ispalo tačno to. Naum je ostvaren. Bez obzira šta mislili o Vilnevu kao reditelju, o „Dini“ kao tekstualnom predlošku, o samom žanru ili filmu, koji jeste ili nije po vašem ukusu, činjenica je da „Dina“, u bioskopu, izaziva strahopoštovanje. Ovo je film koji, u dizajnerskom i tehničkom smislu, ne da nema apsolutno nijednu manu nego je postavio ljestvicu toliko visoko da će svi oni koji tek dolaze morati uložiti ekstra napor ne bi li je dosegli i preskočili.
Kao osoba koja smatra da su sve priče već ispričane i da je ugao iz kojih se one pričaju ono što pravi razliku, te da je savremena umjetnost zapravo satkana iz citata i referenci koji u procesu ponavljanja stvaraju tu razliku, odnosno, kroz metodu recikliranja poznatog i postprodukciju, u značenju u kojem je shvata Nikolas Burio (Nicolas Bourriaud), stvaraju novo originalno djelo, neizmjerno sam uživala u svim vizuelnim šlagvortima koje je Vilnev stavio pred nas.
Kao i u novom „Betmenu“ (The Batman) Meta Rivsa (Matt Reeves), koji svoj identitet i atmosferu nedvosmisleno gradi na osnovu poznatog, na osnovu Finčerovih (David Fincher) i Skotovih (Ridly Scott) filmova, „Sedam“ (Seven), „Zodijak“ (Zodiac) ili „Istrebljivač“ (Blade Runner), tako i Vilnev, doduše, možda i bez ikakve namjere, gradi „Dinu“ koristeći se slikama i prizorima ne samo filmova (Lawrence of Arabia, Space Odyssey: 2001, Apocalypse Now…) nego i ostalih umjetnosti, u prvom redu slikarstva (najdominantnija je slika „Wanderer“ Kaspara Davida Fridriha…). Međutim, bez obzira na sve te reference „Dina“ ni u jednom tenutku nije pastiš i u svakom trenutku uspijeva da ostane originalna, vizuelno i zvučno distinktivna, svoja. Za mene je to uspjeh. Ta suptilnost i iznijansiranost.
Uspjeh je i dati sva neophodna objašnjenja kroz ekspoziciju, a da ta ekspozicija nikada ne postane dio priče ili prijetnja priči, odnosno filmu. Govorimo o izlaganju narativa, odnosno o umetanju dodatnih pozadinskih informacija koje za cilj imaju pojašnjenje priče. Dakle, u pitanju je izlaganje narativa gdje narativ nikada nije izložen. Ekspozicija, a da nije ekspozicija. Ekspozicija kroz gorepomenuti zvuk. Težak je to zadatak jer priča „Dine“, iako za neke naivna, nije jednostavna, pogotovo ne u onom trenutku kada ju je neophodno sažeti i prenijeti na veliko platno. Linč i Hodorovski su nam živi svjedoci. A priča govori o feudalnom društvu ili bolje rečeno univerzumu i jednom mladiću po imenu Pol Atreid (Timothy Chlamet) koji se nađe u centru epskog sukoba između dvije porodice: kuće Artreid, kojom vlada njegov otac, Vojvoda Leto Artreid (Oscar Isaac) i kuće Harkonen kojom vlada Baron Vladimir Harkonen (Stellan Skasgard).
Radnja priče je smještena na planetu Arakis, postojbinu i jedno mjesto gdje se „Začin“ (Spice), najdragocjenija materija u poznatom svijetu, može pronaći, a počinje u trenutku kada porodica Harkonen odlazi kako bi žetvu, a tim i kontrolu nad „Začinom“, koji se koristi i kao gorivo za intergalaktička putovanja i kao gorivo za širenje svijesti, ustupila porodici Atreid. Da li je ova promjena na koju se Car odluči političke prirode ili ne, postaje jedno od ključnih pitanja prologa, ali i ostatka priče. Zajedno sa ocem i majkom, Lejdi Džesikom (Rebecca Ferguson), pripadnicom reda Bene Geserit (što u prevodu znači da Pol ima majku natprirodnih moći), Pol dolazi na Arakis, u istom onom trenutku kada počinje otključavati sopstvene moći i spoznavati svoje natprirodne talente i posebnost jer Pol je heroj, spasilac svijeta. On je, kao uostalom i svi Herbertovi likovi, arhetip. Uz Pola, heroja (hero), imamo ljubavnicu (lover), Čani (Zendaya) iz reda Fremena, ratnika (warrior) Dankana Ajdahoa (Jason Momoa), zaštitnika (caregiver) Gurnija (Josh Brolin), te već pomenute Letu, vladara (Ruler), Barona Harkonena, zlikovca (villain), Lejdi Džesiku, koja je istovremeno i mudrac (sage) i mag (magician) i pomoć heroju…
Uvezati sve ove arhetipove, likove, sve motive, priče, odnose, žonglirati različite teme i ideje, a zadržati ozbiljan ton i atmosferu, presjeći i odbaciti kada je to neophodno, te ne skliznuti u karikaturu i kemp, što je ovdje posebno lako, je ozbiljan, ozbiljan podvig za koji je Vilnev zaslužio stojeće ovacije. U bioskopu. Što je od mene i dobio. Doslovno.
Jer, ponoviću, Vilnevova „Dina“ je Dina. A da li će to nakon drugog i posljednje dijela ostati, vidjećemo. Velike su šanse da hoće jer najteži dio posla je završen. Onaj za koji se svih ovih decenija tvrdilo da je nemoguć.
Ocjena: 5/5
Piše: Monika Bilbija
