Prije tačno godinu dana sam otišla na samostalno putovanje u Kinu, tada nisam ni slutila da će mi to putovanje promijeniti tok života i način na koji razmišljam i danas vidim svijet. Prvi put sam u Kinu došla kao turista sa velikom dozom radoznalosti, onom koju imamo kada odlazimo negdje daleko od poznatog, sa željom da sve vidimo, osjetimo, istražimo i upoznamo.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, nakon povratka sa putovanja, koje je za mene bilo jedno duboko korektivno iskustvo, spakovala sam svoj život u jedan kofer od svega 26 kilograma i preselila se na drugi kraj svijeta.
I danas, kada iz ove perspektive, iz svog stana na jugu Kine, gledam na tu svoju odluku, mislim da je nemoguće u potpunosti objasniti koliko mi je zapravo hrabrosti, straha, neizvjesnosti i povjerenja u sebe, u život, u proces, u ljude, u čovječnost bilo potrebno da napravim ovaj korak.
Mogu slobodno reći da je to jedna od najtežih odluka koje sam donijela u životu, a bilo je mnogo teških odluka. I dalje nisam sigurna da li je ovo bila najbolja odluka, ali je definitivno jedna od boljih. Sve ovo nije bilo nimalo lako, došlo je uz puno odricanja i procesa rastanaka i tugovanja.
Mislim da se o velikim životnim promjenama često, pogotovo na društvenim mrežama, govori mnogo romantičnije nego što one zaista izgledaju. Gledamo u fotografije iz novih gradova, poglede na nebodere, plaže, zalaske sunca… Gledamo drugu kulturu, drugačiju hranu, putovanja, osmijehe, čarobno to sve izgleda upakovano za instagram ili TikTok post.
No, mnogo manje se govori o onome što se desi kada jednog dana shvatiš da gradiš život daleko od svega što ti je bilo poznato. Kada više nemaš svoju rutinu, pa ni svoj jezik, ni svoje ljude u svom gradu. Pa Bože mili, kad samo pomislim, koliko je mojih ljudi sada u Banja Luci, koliko u Sarajevu, na Palama, u Beogradu…
Moji najdraži su tada bili na svega par minuta do par sati udaljeni od mene. Sada je potrebno preletjeti svijet, promjeniti vremenske zone, planirati mjesecima da se takvi susreti, kafe, druženja ostvare… Tu dolaze i mjesta na kojima znaš kako se treba ponašati, ovdje i dalje učim šta je prihvatljivo, a šta ne.
Stalno ponavljam da preseljenje u drugu državu, a kamoli kontinent, nije samo promjena adrese. To je promjena jednog cijelog konteksta u kojem postojiš. A kada se taj kontekst promijeni, mijenjaju se i mnoge stvari unutar nas.
Način na koji donosimo odluke. Način na koji se nosimo sa usamljenošću, sa granicama. Potreba za pripadanjem, tolerancija na neizvjesnost, slika o sebi…
U psihoterapiji često govorim o prilagođavanju, tranzicijama i gubicima koji prate velike životne promjene. Ali tek kada sam se i sama našla usred jedne takve promjene, shvatila sam koliko je ona istovremeno psihološka, energetska, tjelesna, socijalna i emocionalna.
Kina me je dočekala sa puno toga…
Sa znanjem koje nisam uopšte očekivala, ljudima koji su mi otvorili neka potpuno nova vrata, dočekala me je i samoća, introspekcija, dubina, zatim lekcije koje nisam tražila, rast koji nisam uvijek doživljavala kao rast, više kao poraz, zatim me je dočekao i umor i zbunjenost kao i mnoga pitanja…
Taj trenutak kada shvatiš da stari način života više ne postoji, a novi još uvijek nije izgrađen do kraja. I upravo tu, između starog i novog, u hodnicima, dok čekaš da se otvore neka nova vrata, a istovremeno zatvaraš stara, da baš tu se rađa jedan veoma snažan psihološki prostor -> prostor tranzicije, rasta, rezilijentnosti i preporoda!
Znam da više nisam ona ista osoba koja sam bila prije odlaska, ali još uvijek ne znam ko ću postati. I vjerujem da sam poslednjih mjeseci upravo tu, negdje između. Još uvijek se pronalazim, učim kako da živim ovdje, ne znam kako će moj život u Kini izgledati za godinu dana. Ne znam zapravo ni da li će izgledati onako kako ga danas zamišljam, samo znam da prvi put u životu ne pokušavam da tražim odgovore unaprijed. Vodim se onim što ovdje učim, ne borim se protiv prirodnog toka stvari, prihvatam i pronalazim svoj put i sebe u tome.
Učim da život ne mora uvijek biti unaprijed definisan da bi imao smisla. Učim da ne znam, učim o toleranciji na neizvjesnost. U Kini rastem i učim, istražujem, spoznajem, stvaram i vjerujem.
Često razmišljam o tome koliko je života satkano od odluka koje donosimo bez garancije da će sve ispasti onako kako smo zamišljali.
Ovdje učim da budem prisutna u sadašnjosti. Jer zapravo možda nikada nećemo imati dovoljno informacija da budemo potpuno sigurni prije nego što krenemo negdje. Neke odluke razumijemo tek nakon što ih doživimo i proživimo. Neke puteve možemo upoznati tek kada njima krenemo.
Ono što me je Kina naučila jeste da svijet zaista može biti mnogo veći od slike koju smo o njemu imali. Ovdje sam otkrila i upoznala dijelove sebe koje ranije nisam upošte morala upoznati. Još uvijek ne znam gdje će me ovaj put odvesti, ali više i ne osjećam potrebu da moram da znam.
S ljubavlju, Terapeutkinja iz Kine
