Navikli smo da ne vičemo, ne podižemo ton kako ne bismo dobili epitet da smo agresivni ili da ne bismo bilo koga uznemirili. Međutim, istina je da je vikanje, kratkoročno, dobro i za mentalno zdravlje i za psihofizičko blagostanje.
Pomalo poput meditacije u ogledalu, praktikovanje vikanja kao izlaza i izduvnog ventila može biti koristan alat. Kad bismo ti rekli da u Švedskoj postoji univerzitetska četvrt u kojoj svako veče u 10 sati možeš čuti jako glasne krikove koji dopiru sa prozora svih zgrada, da li te to plaši ili jedva čekaš da posjetiš tu četvrt? Zanimljiva tradicija nazvana The Flogsta Scream, prema nazivu područja u kojem se izvodi, široko je rasprostranjen ritual za ispuštanje bijesa i frustracije, ali i zabave i stresa, koji je stvorila grupa studenata, koji se potom prenio na nove generacije. Oslobađajuća moć vriska nije ništa novo, ali znamo li zaista korijene ovog spontanog odgovora koji uključuje um i tijelo?
Zašto vrištimo i često ne možemo to da kontrolišemo?
Vrisak je zapravo iskonsko sredstvo komunikacije široko rasprostranjeno među svim primatima – čak i majmunima – koje se razvilo prije jezika i ima preciznu evolucijsku funkciju, signaliziranje opasnosti. Vrisak je često reakcija ili davanje signala, svjesno ili nesvjesno, na uočeni osjećaj opasnosti i nelagode koji nas stavlja izvan zone udobnosti.
Kada se nađemo u svađi ili konfliktnoj situaciji, podizanje glasa znači da se stavljamo u poziciju agresije kako bismo se odbranili od uočene opasnosti i stoga postaje teško kontrolisati svoje emocije, pa čak i ton glasa. Vikanje je trenutni odgovor na negativne emocije, razlozi zašto vičemo zapravo su uglavnom povezani sa strahom, osjećajem ljutnje, bola, opasnosti i frustracije, ali možemo vrištati i u trenucima iznenađenja i iznenadne sreće, kada se poremeti svakodnevna ravnoteža nečim izvanrednim u pozitivnom smislu.
U svom najnegativnijem značenju i značenju vezanom za traumu, podizanje glasa znači pokušaj da se nekako izrazi bol. Na primjer, postoji 6 vrsta krikova koji odgovaraju šest primarnih emocija prema studiji Univerziteta u Oslu. Ne samo da vrištimo od bijesa, već je ova reakcija često odraz bola, straha, radosti, tuge i strasti, a ove vrste vriska klasificiramo kao vriske za uzbunu, neutralne vriske i ne-alarmne vriske.
Kada nismo u stanju da vrištimo, to znači da nismo u stanju da izrazimo emocije, a potisnuta trauma može sedimentirati i onda stvoriti unutrašnje rane koje je teško zacijeliti. Zbog toga postoje rituali, kao što je”joge lavljeg daha”, i prakse koje koriste terapeutsko vrištanje.
Kako funkcionišu “grupe za vrištanje”?
Vrisak je oslobađajući. Katarzično iskustvo oslobađanja svih tenzija čak i samo na mentalnom nivou daje veliko olakšanje, gotovo jednako kao i plač. Zaista, ove dvije emocionalne reakcije imaju slične efekte na psihofizičkom nivou. Obje oslobađaju endorfine i daju osjećaj privremenog olakšanja, dok plač čak snižava nivoe kortizola u krvi, hormona odgovornog za stres i upale u tijelu. Ovo potvrđuje dr Rebecca Semmens-Wheeler, profesorica psihologije na Birmingham City University, koja kaže da: “Vrištanje može izazvati eksploziju endorfina u tijelu, hormona dobrog osjećaja koji može podići raspoloženje onima koji se osjećaju pod stresom ili anksioznošću, ali to nije dugoročno rješenje”.
Pored studenata Flogste u Švedskoj i soba bijesa, sve više ljudi otkriva praksu terapeutskog vikanja, toliko da su formirane “grupe za vikanje”, sastavljene uglavnom od žena. Nije teško zamisliti zašto su žene grupa koja će se najvjerovatnije okupiti kako bi iskalila svoj bijes s obzirom na odgovornosti, društvene razlike i frustracije koje čine život žene na dnevnoj bazi.
@akprzy I am ✨tired✨ #screamingintothevoid #screamatthetopofmylungs #screamtherapy #pentupanger
Izvor: vogue.it
