Kada se nad Parizom nadviju oblaci u onoj prepoznatljivoj „Dior sivoj“ nijansi, obično bismo to nazvali poetikom brenda. Međutim, debi Jonathana Andersona za Dior haute couture bio je sve samo ne sjetna šetnja stazama prošlosti.
Dok je nebo iznad grada bilo turobno, u Musée Rodin se odvijao pravi tektonski poremećaj — rewilding (ponovno ozelenjavanje) hrama visoke mode, koji je Anderson pretvorio u laboratoriju, ali i raskošni staklenik budućnosti.
Anderson, majstor londonske estetike i španskog zanatstva iz Loewe perioda, u Dior je ušao bez straha od tradicije. „Visoka moda je za mene postala interesantna tek kad sam shvatio da se radi o idejama,“ objasnio je dizajner. Anderson je iskoristio legendarne petites mains, zanatlije koje decenijama čuvaju tajne ručnog rada, da bi oživio gotovo nemoguće koncepte.
Pista je pretvorena u wunderkammer (kabinet kurioziteta). Sa tavanice su visili mahovina i ciklame, koje nisu bile slučajan odabir; one su bile posveta Johnu Gallianu, heroju Andersonove mladosti, koji je iz prvog reda posmatrao reviju, donijevši buket upravo tog cvijeća u atelje uoči revije.
Kolekcija je prkosila jednostavnoj kategorizaciji. Vidjeli smo:
Skulpturalne forme: Haljine od ručno naboranog svilenog šifona koje su lebdjele oko tijela, inspirisane keramikom Magdalene Odundo.
Optičke iluzije: Perje koje izgleda kao cvijeće, svila koja podsjeća na latice i tapiserije iz 18. vijeka transformisane u moderne komade.
Materijale sa druge planete: Nakit izrađen od meteorita i fosila, te drevne rimske kameje — Andersonov odgovor na haute couture upcycling.
„Zanat je ugrožena umjetnost i umrijeće ako ga ne budemo čuvali,“ istakao je Anderson. Ali kod njega, zanat nije težak i prašnjav. Čak i najkomplikovaniji komadi, poput vunenih kaputa ili crnog smokinga sa uvrnutom svilenom kragnom, zračili su nevjerovatnom lakoćom.
Zaokret ka modernosti bio je vidljiv i u beauty segmentu. Peter Philips, kreativni direktor Dior makeup, kreirao je izgled koji je nazvao „mladalačkim sjajem“. Zaboravi teške konture; fokus je bio na prozirnom rumenilu boje jorgovana, ružičastom highlighteru i potpunom odsustvu maskare.
Pravi vizuelni šok bili su „velovi od kose“ — umetci koji su prekrivali lice u mekoj ružičastoj boji ciklame, rad frizera Guida Palaua. Bio je to spoj romantizma i naučne fantastike — „futuristička romansa“ koja odbija bilo kakvo oslanjanje na nostalgiju.
Na kraju revije, dok je Mona Tougaard koračala kao moderna nevjesta pod nebom od cvijeća, bilo je jasno da Andersonov Dior nije tu da nas podsjeća na pedesete godine prošlog vijeka. On je tu da nas zbuni, inspiriše i natjera da o odjeći razmišljamo drugačije.
