Bavljenje kritikom zahtijeva određenu vrstu fleksibilnosti koja od vas zahtijeva da različitim materijalima pristupate na različite načine. To se, valjda, podrazumijeva. Uz naravno kvalitet, koji je nešto što se takođe podrazumijeva.
Ta vrsta fleksibilnosti je posebno bila važna u kontekstu „Srijede“ (Wednesday), nove Netfliksove serije, spinofu (eng. spin-off) kultne „Porodice Adams“ (Adams Family) Berija Sonenfelda (Barry Sonnenfeld).
Serija je u rekordnom roku postala pop fenomen i istovremeno podijelila kritku na dva oprečna pola. I ta podjela je, čini mi se, izrasla upravo iz tog oprečnog pristupa. Moj pristup je takav da sam „Srijedu“, uprkos Bartonu (koji je režirao četiri epizode serije čiji su tvorci Alfred Gog i Majls Milar), posmatrala kao bilo koju drugu post-Hari Poter tinejdžersku dramu koja se dešava u hodnicima i sobama internata za „izopštenu“ djecu natprirodnih moći, a ne kao novo djelo Tima Bartona (Tim Burton). Jer „Srijeda“ to, u svojoj suštini jeste, ona je tin komedija, samo što se istovremeno i nalazi na onom polu najboljeg što ovaj novi hibridni žanr, u tom svom domenu, ima za ponuditi. Da li je najbolje? Vjerovatno nije.
Da li je to ista ona „Porodica Adams“ koju smo kao klinci gledali i voljeli? Nije. Da li je najbolja serija koju smo gledali 2022? Nije ni to. Međutim, u skladu sa vremenom, sa trenutnim kulturnim politikama i u skladu sa publikom, „Srijeda“ je dobar, izrazito osoben primjer trenutka u kojem živimo, posebno jer se radi o seriji koja ne zaobilazi „woke“ kulturu nego je integriše u svoj tekst, ali to radi vrlo spretno i nenapadno, sa visokom stopom uspjeha, što joj je sigurno plus i što je nešto iz čega se može učiti. I zabavna je. Više nego što nije. Na momente jako.
Za tu njenu lepršavost isključivo možemo zahvaliti odličnoj odluci da se uloga Srijede dodijeli harizmatičnoj Dženi Ortegi (Jenna Ortega) bez koje bi serija višestruko izgubila na svojoj snazi uprkos Kristini Riči (Christina Ricci), Gvendolin Kristi (Gwendoline Christie), Ketrin Zeti Džouns (Catherine Zeta-Jones) ili Luisu Guzmanu (Luis Guzman), koji jesu dobri, ali prosto ne bacaju takvu vrstu svjetla niti te jačine. Ortega je ovdje najsjajnija zvijezda. I ne samo ovdje. Poput Ostina Batlera i Ortega je velika zvijezda u najavi, čije će nas ekspresivne oči sve više posmatrati i sa malih i sa velikih ekrana. U to sumnje nema.
Njena igra, koja uspješno demonstrira da je manje uvijek više, je besprijekorna. Za razliku od nekih drugih aspekata serije, na primjer mjesta radnje ili stila. Ono što je „Porodicu Adams“ uvijek činilo tako zabavnom je način na koji su oni kao porodica, jedna cjelina, odnosno njihove božanstvene osobenosti, stavljene u kontrast sa svakodnevicom, izbijale u prvi plan. Odluka da se radnja „Srijede“ odvija u školi „Nevermor“, školi za posebne, za drugačije je eksplicitno oduzela tu vrstu kontrasta.
Srijeda je i dalje posebna, Srijeda je i dalje drugačija, ali više ne toliko iz prostog razloga jer je sada okruženu vukodlacima, sirenama i brojnim drugim „čudovištima“. Njena osobenost leži samo u posebnosti njenog karaktera i gotičkog stila koji se sada, pored toga što je isključivo vezan za ličnost i lično ispoljavanja identiteta, budući da se radi o ovakvoj vrsti materijala, mora mijenjati i razvijati, u skladu sa onim što inače zovemo „razvoj lika“. U surpotnom nema povezivanja. Stoga, Srijeda nekada i Srijeda sada pred sobom imaju drugu vrstu očekivanja što je, ponavljam, u skladu sa vremenom u kojem živimo i iz te tačke gledišta, sasvim legitimno. Nekome to odgovara, nekome ne. Stvar je navike i očekivanja ali i ne samo toga. Stvar je koliko uvjerljiv vam se ovaj svijet čini, odnosi i dijalozi u njemu.
Hibrid „Veronike Mars“ i „Harija Potera“, pojačan dramatičnim gotičkim stilom Tima Bartona, koji je, po meni, ovdje donio više štete nego uspjeha, „Srijeda“ je uspješna tinejdžerska fantazija – komedija o raznim otuđenim i odbačenim klincima koji su prinuđeni izboriti se sa svojim identitetima i pronaći svoje mjesto pod Suncem. Međutim, kada je posmatramo kao sasvim običnu seriju, „Srijeda“ je sasvim ok, ali ništa više od toga.
Ocjena: 4/5
