• Home
  • Ultra Inspirativno
  • Sandrotellingstories: Sandro Slavnić – Danas sam pola sata bio u Mostaru, New Yorku i Amsterdamu
Ultra Inspirativno

Sandrotellingstories: Sandro Slavnić – Danas sam pola sata bio u Mostaru, New Yorku i Amsterdamu

Instagram profil Sandra Slavnića Sandotellingstories svakodnevno nam je  crtao osmijeh na lice svojim pozitivnim i inspirativnim porukama, koje bi nam nekako spontano popravile raspoloženje, svaki put kad bismo ih ugledali na ovoj društvenoj mreži. Zbog toga smo poželjeli da saznamo ko je zapravo taj Sandro koji nam uspije popraviti dan, bez da to zna. Otkrili smo da je to jedan beskrajno inspirativan i zanimljiv čovjek, a da je ono što objavljuje na svom Instagramu samo neznatni dio pozitivne i motivišuće energije koju nosi sa sobom. 
Instagram: sandrotellingstories

Intervju koji nas je na nekoliko minuta odveo u drugi univerzum, a u nama izazvao osjećanje mira, donosimo ti u cjelosti, sa nadom da će na isti način djelovati i na tebe. 

 Kada bi se morao opisati u 10 riječi, koje bi to bile? Šta te ispunjava i čini ti život lijepim?

Sandro Slavnić: Morao bih zavrnuti rukave, latiti se alata i mnogo duboko kopati da dođem do tih 10 riječi. Imamo li toliko vremena i čaja? Pa znaš kako, ne težim sopstvenoj definiciji, volim kada to drugi čine na osnovu našeg odnosa i onoga što s njima dijelim. Čovjek je ipak kompleksna tvorevina, hotel s beskonačnim brojem soba u koje svako malo neko svrati i ostavi trag sebe. Jedni su stalni gosti, a drugi samo u prolazu. Neke sobe redovno opremamo i pospremamo, a određene zaključamo i bacimo ključ, ne želimo ih više nikada otvoriti. Rekao bih da nas izgrađuje i opisuje ono što je u sobama: preko namještaja, sadržaja ormara i ladica, pa sve do ogrebotina od bačenih kofera i isprskanih ogledala.

Kroz moje hotelske sobe prošao je značajan broj ljudi, mnogi su se vraški dobro zabavili. Kada uđeš, zapazićeš posvuda razbacane papire i tupe olovke. Ne prođe mnogo dok nabasam na dobro šiljalo, što je ulaznica za duel opako oštrog vrha olovke i, na prvi pogled, nemoćnog čistog papira. Olovke k’o olovke, daju sve od sebe, a papir pamti i čuva. U tom odnosu nastaje misao kao krajnji proizvod. Ja sam na onoj tribini gdje se navija da ona razbistri um čitaoca. Kakva je to hemija, da ti ne pričam! Ja živim svoj haos, svoju umjetnost i meni je sa mnom sjajno. A i ljudi to vole, primjećujem. Trudim se svojim primjerom i riječju usmjeriti čovjeka na pozitivne promjene i mogu ti reći, nije ih malo koji k tamo veslaju. Sve povratne informacije, pristigle u obliku privatnih poruka, čuvam u jednoj fascikli. U njoj više nema mjesta, što me jako raduje. Često znam reći da je kreativno izražavanje moj spas. Zamisli, ja „spašen“ kroz djelovanje na polju koje volim, podstičem druge da oblikuju sebe i teže k tome da rade ono što vole. Nije li to parče suštine življenja?

Instagram: sandrotellingstories

Kada je i kako počela cijela SandroTellingStories priča na instagramu?

Sandro Slavnić: Sve je počelo davno, bio sam jako mali. Doduše, i sada sam mali, samo što više nije davno. Prošlog decembra, među starim kutijama, pronašao sam svesku koja datira iz 2001. godine, a u njoj je, između ostalog, nikada završeni scenarij za jedan akcijski film. Opčinjen ekranizacijom Harry Pottera odlučih se tada, dječački, ali hrabro, napraviti svog Pottera. Kao mali, sijao sam „sneno sjeme“ (kao i svi mi, manje-više) čije plodove, evo, i dan danas berem. Vremenom se rodila potreba da se razgolitim i izađem među ljude. Tu nastaje „Sandrotellingstories“, zbir mojih iskustava, svega dobrog i ono drugog, manje dobrog. Ako na život gledamo kao na knjigu, onda je „Sandrotellingstories“ poglavlje na kojem se upravo nalazim. Već sutra mogu okrenuti stranicu na kojoj stoji boldirano „Next chapter: please press PLAY to continue“.

Svakodnevno dijeliš pozitivne misli, imaš i svoj blog, pišeš i o putovanjima. Čime se sve baviš, jesmo li nešto preskočili?

Sandro Slavnić: Moja stranica www.sandroslavnic.com postoji već 5 godina i trenutno smo u „natjerator-odnosu“:

U fazi sam adaptacije i tjeram sebe da redovno uploadujem sadržaj vrijedan prevlačenja prsta po ekranu. Ako internet zamislimo kao sobu punu igračaka, onda je osobna web stranica ona igračka s kojom se niko ne želi igrati. Svi bi se zabavljali s „in“ igračkama. Ipak, sve prolazi, ljudi se sele s mreže na mrežu, a tvoj komad interneta unatoč svemu ostaje.

Instagram: sandrotellingstories

Kada ste me pitali čime se još sve bavim, pred očima sam vidio moje najmilije kako kolutaju očima. Ni oni, a kamoli ja ne mogu sve pohvatati. Mnogo ljudi ne zna da se dugo godina unazad uspješno nalazim na B strani noćnog života u Evropi. Nebrojeno puta stao sam rame uz rame s mnogim estradnim ličnostima na binu, što u ulozi DJ-a, što ispred organizacije. U muzici dobro plivam i još bolje se osjećam, a možda uskoro dođe i do svojevrsnog brendiranja u toj oblasti. Vidjećemo.

 Kako puniš baterije, šta radiš kada želiš da popraviš svoje raspoloženje?

Sandro Slavnić: Jedno putovanje od tri dana kod mene ima rok trajanja od nekoliko mjeseci. Putovanja su za mene neiscrpiv izvor energije. Kako sva lutanja do najsitnijih detalja iscijedim na papir, s vremena na vrijeme zavirim u dnevnike ili prelistam fotografije na telefonu/hard disku i moja baterija je već na 80%. Danas sam pola sata bio u Mostaru, New Yorku i Amsterdamu. Prkosim zakonima fizike, zar to nije fantastično? Kada primijetim da je potrebno ohladiti glavu, stavim slušalice i pojurim van ili pustim film. A ako osjetim da ne vladam situacijom i da se nešto koprca u mom raspoloženju, zaustavim sve i pogledam o čemu se radi. Već sutra ne žvaćem ono što me je danas pecnulo.

Koji su tvoji izvori inspiracije? Pišeš li svaki dan, ili si „kampanjac“?

Sandro Slavnić: Bolje da kažem: Ne znam kada ne pišem. U slušaju da zafali papira, što će se uskoro dogoditi, jer su knjižare offline, tu je beskrajno bjelilo na lap topu. Kada sam vani, od one sam sorte što visi na telefonu. Stalno nešto tipkam u bilješke. Mnogo čitam, jer čitati volim, a i mora se. Ako želiš pisati, a ne želiš i ne voliš čitati, ti si zapravo egocentrik koji nije fer. Znači, prijatelju, ti bi drugome da poturiš svoje slovo, a tuđe da uzmeš i malo na tavi prebaciš, to ne dolazi u obzir? Uostalom, kada primiš metak inspiracije, odakle ćeš izvući prave riječi i od tog olova formirati rečenicu koja treba otpuhati nečiji um? Inspirišu me povratne informacije mojih pratilaca, koje inače oslovljavam s „rajom“. Kakav je to pasat u leđa, da ne pričam. Dalje, slušam ljude. Slušam ih pažljivo. Nadahnjuju me nesavršeni ljudi poput, evo, tebe i mene. Nesavršen čovjek ima priču. Kamenčić iz njegove cipele očešao se o zvijezdu kada je padao s neba. „Savršeni“ svoje priče čuvaju za sebe i dosadni su. Inspiracija je samo trenutak, energični impuls koji nije obavezan dogoditi se. Da sam sjedio i čekao da me posiječe vatrena oštrica inspiracije, izgubio bih se među kutijama praznog papira – ništa ne bih napisao.

Mnogo ljudi prati tvoje objave na instagramu, mnogo ih i komentariše iste. Kakve komentare najčešće dobijaš na svoje misli koje dijeliš na društvenim mrežama?

Sandro Slavnić: Citiraću jednu djevojku. Ona je iz čista mira svratila do mog inboxa i uljepšala moj dan:

Ana je napisala:

Neću mnogo da patetišem, a sigurna sam da i ti to ne voliš. Hvala ti na daily šaranju i beskrajnom talentu koji dijeliš sa nama! Volim posebne ljude, poput tebe, osvježenje su na ovoj snobovskoj mreži. I, izvini što sam na „Ti“. Nekako mi je iskrenije. Lijep dan želim!“

Instagram: sandrotellingstories

Iz dosadašnjeg iskustva, šta bi rekao, koje teme, odnosno poruke, najviše pogađaju emocije ljudi koje te prate, pa tako i generalno ljudi u regionu?

Sandro Slavnić: Krećem uvijek od sebe. Ako mene nije taknulo, koga će? Ja sam iz raje i znam kako raja diše, šta voli čuti, a šta je smara. Ljudi se najviše poistovjećuju s porukama koje nastaju mojim zadiranjem u svakodnevnicu, u ljubav prema sebi koje manjka i u izazov čovjeka (nazvaćemo ga plus) i čovjeka (nazvaćemo ga minus). Zamisli sljedeću situaciju: Čovjek plus naumio preko klimavog mosta, čovjek minus se tome protivi, ili je čak sam povadio šarafiće iz mosta. Tu nastaje problem kojem ja, kako drugi kažu, vješto nađem rješenje, te isto na kraju uploadujem na Instagram. Pritom ostajem dole, na zemlji i direktan. Nalazimo se vremenu kada je izazovno držati pažnju čitaoca. Moraš ciljati u sredinu, biti kratak i konkretan. Ja imam 1080 x 1080 pixela prostora da kažem što mislim. Zašto bih ga punio besmisleno dugim tekstovima koji nikog ne zanimaju? Prvo, to mene smara. Ako trebam više prostora, iskoristim caption. Za duže priče tu su knjige, tu su blogovi. To je moj fazon i raji se to sviđa. Ja pišem za sebe, u tome smo kliknuli i to je najvažnije.

Imaš neobičan, neposredan smisao za humor, u kojem se ljudi lako prepoznaju. Sa malo riječi uvijek ubodeš u centar, a o čemu najviše voliš pisati?

Sandro Slavnić: Iskreno da kažem, nemam omiljenu temu. Važno mi je da krajnji rezultat mog šaranja stilski ostane u istoj priči i da izmasira mozak čitaoca. O tome volim pisati. Dakle, o svemu. Dobar sam plivač i rado se prepustim strujama divljh voda. Na primjer, prije nekoliko sedmica Covid-19 parkirao je opasnu mašinu ispod mog balkona, spustio prozor, izbacio lakat i zviznuo: „Hajde silazi, idemo jedan đir kroz grad!“. Zabezeknut, pitao sam ga da li je lud. Naravno, nisam sišao, već sam uzeo papir i momentalno počeo pisati  bilješke o ovoj ludoj posjeti. Od tog dana, moj feed popunjavam relevantnim temama. Znaš kako se tamo dobro zezamo!

Instagram: sandrotellingstories

Puno putuješ, koliko te istraživanje svijeta formiralo i koliko utiče na tvoj način izražavanja?

Sandro Slavnić: “Kako guzica još zadugo neće vidjeti puta”, citiram jednog lika s Instagrama – mislim da sam to ja, ovih dana spuštam se u mračne katakombe mog, od fotografija nabreklog hard diska. Kada ih osvijetliš tinjajućim plamenom fenjera, sve skakuću i vrište: „Objavi nas, objavi nas!“. Vraćam se i do 7 godina unazad, premazane novim bojama spremne su za blogove i share. U hotelskim sobama, spomenutim na početku našeg razgovora, dok je čaj bio vruć, cipele izlizanih đonova stoje na posebnom mjestu. Svakim lutanjem izlažem zjenice svjetlu svijeta. Na taj način one postaju sve izoštrenije, što je u korelaciji s cjelokupnim rastom jednog čovjeka. Mnoge moje ideje začete su „tamo negdje“. Da sasvim „slučajno“ nisam zalutao u Port de Valldemossu, pustu luku s nekih dvadesetak kućeraka i jednim mačorom na Mallorci, nikad ne bi došao do ideje na čijem ostvarenju uveliko i dugo radim. Gdje god da odem, već nakon sat vremena poželim postati stanovnik tog mjesta. U New Yorku poželim biti punker iz Lower East Sidea, u Napulju posjedovati pizzeriju i ljubomorno čuvati recept izvrsne pizze. Zamisli, odnedavno moju desnu podlatkicu krasi natpis „sono un italiano“. Ušetao sam u jedan studio u Rimu i dizajnirao tetovažu. Izvjesni Marco ubrizgao je škrabotinu u sloj moje kože.

Skitaj. Što dalje i što duže možeš.

Ova godina nam je odmah na početku pokazala koliko je sve neizvjesno i nepredvidivo. Vjerujemo da se i dosta tvojih planova za nju izmijenilo, ali kakvi su ti planovi kada se cijela situacija smiri?

Sandro Slavnić: „Grande Cappuccino sa sojinim mlijekom, molim vas. Da, za ponijeti“ – bit će prvo i drugo što ću izgovoriti kada se ušunjam u paralelnu realnost otvorenih restorana i nabacim pet omiljenom baristi. Ovisnik sam o kafi McDonaldsovog McCafea, a vjerujem da i ja njoj nedostajem. Zatim ću posjetiti svog frizera, inače Turčina. Ibrahim je veliki fan (u pravom smislu te riječi) mojih škrabotina, iako ne razumije niti jednu jedinu riječ. Uhodi me već neko vrijeme, želi da mu pošaram zidove u novom salonu. Prvo ću zauzeti mjesto na barberskoj stolici, a kada ću se latiti kista i boja i maštu razliti po bijelim zidovima, ne znam.

Instagram: sandrotellingstories

Možemo li možda u budućnosti očekivati neku zbirku tvojih umotvorina i misli skupljenih na jedno mjesto?

Sandro Slavnić: Definitivno. Zbirka je već na stolu kod izdavača, najveće grumene sačuvao sam za nju. Trenutna situacija dobro je zaljuljala naš brod, ali kako smo mi vješti mornari, usmjerili smo kormilo na pravi kurs te ponovo talasamo u pravcu Sunca. Na mom radnom stolu nalazi se dosta otvorenih projekata, jedan od njih je roman na kojem radim već nekoliko godina. To je oštra strijela upregnuta u luk okrenut u publiku s njemačkog govornog područja. Nedavno sam sebi dodatno zakomplicirao život: Pozvao sam sebe na svakodnevno pisanje u svrhu ostvarenja ideje o jednom kratkom romanu. Naravno, kako ja važim za čovjeka koji sebi ne zna reći ne, ja sam to objeručke prihvatio. Sada pišem svaki dan, bio je to svojevrsni Covid-19 challenge i zasad mi dobro ide. Šta ćemo s tim kada bude gotovo? Možda nećemo ništa – prašina uvijek traži novo mjesto za ispružiti se, a možda okrenemo neke brojeve i iznerviramo izdavačke kuće.

Tvoja poruka svijetu u ovom neprijatnom momentu u kojem se svi nalazimo?

Sandro Slavnić: Mislim da trebamo drugačije pristupiti analizi ovog izazova svjetskih razmjera. Nije on svakog živućeg čovjeka počastio neprijatnošću, čuo sam za dosta njih koji sada cvjetaju, kako na privatnom, tako na poslovnom planu. Hajde da vratimo kasetu na početak i našem životu damo oblik čovjeka. Koliko često je taj opasno dobar frajer prošao pored nas, a da ga mi ni u oči nismo pogledali? Ja sam prvi, preokupiran glupostima, nedvojbeno mnogo puta zamahnuo nogom i istog šutnuo u dupe. I to pred svima. Da, smijemo se oboje, ali je upravo to jedan od komadića srži iz koje potiče nezadovoljstvo našeg društva. Nama je mnogo bolje nego što mislimo. Trenutni izazov je prilika da uhvatimo tog frajera (ili frajerku), potapšemo ga po ramenu, zgrabimo ga za ruku i s njim pravo u kafanu, na date.

Slični članci

Andrea Solomun: “Potrebno je raditi ono što nam ne ide i što ne znamo da bi rasli, a ne ono što nam je lagano i uhodano”

Ultra magazin

Španska inženjerka razvija komplet za kućno testiranje raka dojke

Ultra magazin

Spremi se za Naturavita mjesec motivacije!

Ultra magazin