Ultra Inspirativno

Književnik Fedor Marjanović: “Pisanje je kao neka vrsta prokletstva koje volite”

IuteCredit
IuteCredit

“Čuda su moguća i gle umjesto da su velika i divna ona uglavnom bivaju banalna. Sve su to stvari kojima autor suvereno vlada i u koje gura čitaoca stalno mu izmičući utočište i gurkajući ga u bol, u smijeh na ivici nelagode, u neprijatnost, u spoticanje, u čudo kreacije i čudo stvarnog koji se olako pomiješaju”, riječi su urednice Tanje Stupar Trifunović o prvoj zbirci pripovijedaka književnika Fedora Marjanovića. On za sebe kaže da je po životnom pozivu vječiti student, čitalac i pisac, a nas je zanimao osvrt na književni prvenac iz njegovog ugla. 

Foto: imprimatur.ba

Sjećate li se kada su nastali prvi redovi zbirke „Junak bez lica“?

Fedor Marjanović: „S obzirom na to da je u pitanju zbirka pripovijedaka, nezgodno je o njoj govoriti kao planiranoj cjelini. Svaka od priča imala je svoj proces nastanka, od kojih je neki bio teži, a neki jednostavniji. Konkretno, za naslovnu priču sam imao ideju o jednoj većoj cjelini, ali sam se na kraju odlučio da čitavu ideju sažmem u manji prostor. Tek kasnijim radom na samoj knjizi počelo se sve kristalisati i knjiga kao knjiga je dobila svoju konačnu formu. Neke priče tematski i stilski nisu odgovarale cjelini knjige, pa su zbog toga izostavljene. Ipak, sama knjiga kao knjiga je plod velikog truda i prije svega saradnje sa mojom urednicom Tanjom Stupar Trifunović.“

IuteCredit
IuteCredit

A kada početna ideja i šta je bila inspiracija?

Fedor Marjanović: „Nastanak ideje i inspiracija su takođe različiti za svaku priču pojedinačno. Neke priče su nastale na osnovu „glupih“ slučajnosti. Priča „Dim“ opisuje ženu koja gleda sudbinu iz dima cigarete. Ideja je doslovno nastala tako što mi je jednom pažnju obuzeo dim i pomislio sam: „Kako bi bilo da se u dimu može vidjeti čovjekova budućnost!“ Suština priče je da se od glupe zamisli napravi nešto dublje. Neke priče su nastale na osnovu nečega što sam saznao i pročitao. Strašna i tužna priča Beatriče Čenči koju je otac napastvovao i koja ga je ubila, zaista se dogodila. U nekim slučajevima ideja bi došla iz neke životne okolnosti koja mi se zaista desila. Sandra Dukić iz priče „Sandra Dukić protiv Sandre Dukić“ je moja draga prijateljica i jednom mi je samo palo na pamet kako bi izgledalo kada bi se srela sa samom sobom. Ipak inspiracija je vrlo lažljiva, jer ona predstavlja samo početak stvaranja. Da bi se napisala priča, a potom i knjiga, prije svega potrebni su koncentracija i posvećen rad.“

Knjiga je podijeljena u četiri ciklusa, koji zajedno predstavljaju cjelinu. Možete li nam reći suštinu svakog ciklusa pojedinačno?

Fedor Marjanović: U ciklusu „Junak bez lica“ nalaze se četiri pripovijetke pseudoistorijskog karaktera. „Beatriče“ je možda najbliža istorijskoj priči, iako sam tu dao sebi slobodu domaštavanja. U priči „Junak bez lica“ glavni junak je Tolstoj, dok je u „Dimu“ izmaštana istorija gledanja sudbine iz dima cigarete u čiji kontekst je smještena junakinja. „Crvene oči“ su priče u kojima se javlja lajtmotiv crvenih očiju, koje simbolizuju različite emocije, požudu, mržnju i strah. Ciklus „Lubenica se ne jede ljeti“ povezan je temom majke. U njima se problematizuje odnos majki i njihove djece i sve divne i strašne stvari koje proizilaze iz njega. Ciklus „Sreća“ opisuje normalne svakodnevne ljude u neuobičajenim okolnostima. Sama pripovijetka „Sreća“ ima elemente naučno-fantastične priče, jer opisuje svijet budućnosti u kojem se nesreća smatra bolešću, a opisana je iz perspektive jednog prosječnog člana tog društva.“

Rekli ste da su svi likovi u knjizi na neki način „junaci bez lica“, zbog čega ste se i odlučili za ovaj naslov. Šta ste zapravo mislili pod tim?

Fedor Marjanović: „Moji junaci su ličnosti koje se slabo snalaze u svijetu u kojem žive. Razlozi za to su razni. Oni idu od intimnih do društveno-političkih, u nekim slučajevima i sudbinskih. Mnogi od njih nemaju čak ni imena i prezimena, čime sam želio da istaknem univerzalnost njihove priče. U nekim slučajevima oni nose traume iz djetinjstva, neki su jednostavno samotnjaci, drugi pokušavaju da se izbore i nađu svoje mjesto u svijetu, ali im ne ide. Priče prate njihove životne borbe, koje završavaju različito od slučaja do slučaja. Neki uspijevaju da se izbore, neki ne, neke borbe završavaju neočekivano, a druge tragično. Na neki način, svako od nas je junak bez lica, zbog čega mislim da bi se čitaoci mogli i poistovijetiti sa nekim od likova.“

„Junak bez lica“ je Vaša prva knjiga, kojom ste zakoračili na književnu pozornicu. Kakvi su Vam sada utisci o cijelom procesu iza Vas – nastavljate li tim putem?

Fedor Marjanović: „Svakako planiram nastaviti. Pisanje je kao neka vrsta prokletstva koje volite. Imate neki čudan svijet u svojoj glavi koji jednostavno morate izbaciti na papir. Naravno, to ne znači samo sjesti i napisati i sve je gotovo. Morate imati ideju, junake, morate ih poznavati, morate znati priču i kako želite da je napišete. Sam sadržaj nije ništa ako nema odgovarajuću formu. Morate biti arhitekta onoga što stvarate. I kada završite, opet ste na početku. Ako jedna knjiga uspije, to ne znači da će i druga. To je neka vrsta samomučenja koje vam prija. Ne znam šta ću sljedeće napisati niti kako će to izgledati, ali mislim da bez pisanja ja ne bih bio ja.“

Zanimljivo je da u Vašoj biografiji piše da ste „kolekcionar beskorisnih diploma“. O čemu je zapravo riječ?

Fedor Marjanović: „To je zapravo polušaljiv naziv moje profesije, jer izgleda da stalno prikupljam neke diplome od kojih nemam nikakve koristi. Iako sada imam posao, on nije za stalno, a više od šest godina mi je trebalo da uopšte dođem do njega. To je za mene bilo poražavajuće, jer sam bio odličan student, završio sam dva mastera i na završnoj godini doktorata sam. Moj akademski „uspjeh“ je nažalost bio češće povod da ne dobijem posao, a oni koji su me među prvima ponizili su upravo moji profesori sa Filološkog fakulteta. Međutim, nije sve baš tako crno, jer sam shvatio da zapravo ne treba čekati nekog zastarjelog akademika da shvati da nešto vrijedite. Treba se sam izboriti za svoju poziciju. Vjerujem da će prije ili kasnije rad dobiti svoju pravu vrijednost, ali to je nešto za šta se svako od nas mora boriti, i kao pojedinac i kao član kolektiva.“

Slični članci

Studija kaže da nas vrtlarenje čini srećnijima

Ultra magazin

20 pjesama koje moraš dodati na playlistu za trčanje

Ultra magazin

Nema prave ljubavi bez 3 esencijalna faktora

Ultra magazin