• Home
  • Ultra Popularno
  • Boris Maksimović: Žene koje pišu (i čitaju!) imaju sva prava da budu ljute!
Ultra Popularno

Boris Maksimović: Žene koje pišu (i čitaju!) imaju sva prava da budu ljute!

IuteCredit
IuteCredit

Boris Maksimović je dobro poznato ime na banjalučkoj i BH književnoj sceni. Njegova izdavačka kuća Imprimatur već godinama bira i izdaje vrijedne knjige u kojima uživaju ne samo građani BiH, nego i Srbije, Hrvatske i generalno regiona. Osim što je izdavač, on je i prevodilac, pisac, urednik časopisa Talas i vrijedan kulturni radnik. Pričali smo s Borisom o tome kako bira šta izdaje, zašto su književnice manje nagrađivane, a dao nam je i neke zanimljive preporuke.

boris maksimović
Foto: Boris Maksimović

Borise, ti si pisac putopisa, prevodilac, urednik časopisa, izdavač. Šta je ono što najviše voliš da radiš i šta je od toga, možda, najteže raditi?

Iskren da budem, najviše volim da prevodim, u tome najviše uživam i to me nekako i odmara. Problem je što mi za to, ostaje najmanje vremena. Na primjer, mogu da prevodim samo ujutro između 7:00 i 9:30, jer već nakon toga ljudi počinju da zovu, poruke počinju da pristižu i naprosto je nemoguće raditi nešto za šta ti treba koncentracija, ako ti svako malo zvoni telefon. Najteže mi pada onaj dio izdavačkih obaveza, koji se odnosi na komercijalu i logistiku, ono kad moraš da rješavaš problem zašto neke knjige nema na policama u nekoj knjižari, a morala bi da bude tamo, ti si knjige odnio, one nisu sve rasprodate, a opet ih nema tamo gdje bi morale da budu. To je jako frustrirajuće, a imam osjećaj da mi na to odlazi najveći dio vremena i energije.

IuteCredit
IuteCredit

Kako biraš koje knjige izdaješ? Postoje li određeni trendovi u izdavaštvu na svjetskom nivou i da li ih pratiš?

Ne biram samo ja, sad je to već čitav niz okolnosti, koje utiču na to šta ćemo izdati. Nekad ti neko od autora ili prijatelja skrene pažnju na neko izdanje, oko kojeg se vrijedi potruditi. Na primjer, da nije bilo Gorana Dakića ne bismo objavili predivan lirski roman „Sivac i ja“ španskog nobelovca, Huana Ramona Himenesa. Neke knjige je otkrila i nastavlja da otkriva moja žena, koja mnogo više od mene prati šta se sada objavljuje u svijetu. U ovom trenutku dobar dio našeg godišnjeg plana ode i na nove knjige, naših već objavljivanih autora s kojima želimo da nastavimo saradnju i ubuduće. Bitno nam je da knjige koje izdajemo odišu autentičnošću, da se vidi da taj koji ih je napisao, nebitno da li je domaći ili strani autor, nije pisao zato štu mu je dosadno ili zato što hoće da vidi svoje ime na koricama, već zato što ga je nešto istinski natjeralo da to djelo, izbaci iz sebe. Čitaoci prepoznaju i nagrađuju autentičnost, kad god neko piše tek onako, reda radi to se i te kako osjeti.

Foto: Boris Maksimović

Primjetna je veća pojava ženskih autora u izdanju Imprimatura. Da li misliš da je ženska književnost manje izdavana, ali i nagrađivana, kod nas?

Moram priznati da nisam istraživao, koliko je među savremenim autorima muškaraca odnosno žena, ali da su žene manje nagrađivane, to je svakako tačno. Dovoljno je vidjeti, primjera radi, da je NIN-ovu nagradu od 1954. godine, kada se počela dodjeljivati, pa do danas dobilo samo 5 književnica. Vitalovu nagradu su od 1996. godine do danas, dobile samo 2 književnice: 2016. Svetlana Slapšak i 2019. Tanja Stupar Trifunović. Postoje dvije nagrade koje nose ime Meše Selimovića, jedna se dodjeljuje u BiH, druga u Srbiji. Ona bosanskohercegovačka je od 2002. do danas otišla na tri „ženske adrese“: Sanje Domazet, Mirjane Đurđević i Senke Marić.

Onu koja se dodjeljuje u Srbiji od 1988. godine do danas dobile su samo dvije žene: Dubravka Ugrešić 1988. i Svetlana Velmar Janković 1990. godine. Kad je ovako radikalna razlika u procentu nagrađivanih književnika i književnica, drugim riječima, da žene u prosjeku svakih deset, petnaest ili dvadeset godina, mogu dobiti neku bitniju nagradu, onda je tu moguće izvući samo dva zaključka: ili žene ne znaju da pišu ili je književni establišment na strani muškaraca, ja treću opciju zaista ne vidim. Ne mislim sad da treba „šaltati“ pa jedne godine nagrade dodjeljivati muškarcima, a druge ženama, to bi bilo pretjerano, ali ova situacija nije dobra i treba je mijenjati. Mi smo objavili dosta autorki, ne zato što imamo neku skrivenu agendu da promovišemo žene, već su te žene koje su nam se javljale napisale dobre knjige, a mi smo imali mogućnost da ih objavimo i tu svaka filozofija prestaje. Ukratko, žene koje pišu (i čitaju!) imaju sva prava da budu ljute, e sad, kako će one tu energiju kanalisati na njima je, nije moje da im držim lekcije. Ima zanimljivih inicijativa, kao što je, primjera radi, “Pobunjene čitateljke”, vjerujem da će ih u budućnosti biti sve više i više.

Foto: Boris Maksimović

Nedavno ste izdali antologiju „Savremene iranske pesnikinje“. Odakle potiče inicijativa o izdavanju jedne ovakve knjige? Znamo da iranska književnost, nije mnogo prevođena kod nas.

Nekad početkom prošle godine, javila nam se novosadska prevoditeljica Jelena Mandić i ponudila nam svoj prevod zbirke pjesama „U autobusu sa Rozom Parks“ Pulicerom nagrađene američke pjesnikinje, Rite Dav. Nama su se svidjele i pjesme i njen prevod tih pjesama na srpski, ali nam je plan za 2020. godinu, već bio napravljen i nismo bili u mogućnosti da ga mijenjamo. Njoj nije bio problem da sačeka ovu godinu i objavljivanje zbirke, a dok smo se dopisivali ponudila nam je i svoju antologiju savremene iranske ženske poezije, koju je ona odabrala i prevela sa persijskog i sa engleskog, jer mnoge od tih pjesnikinja žive i rade u Americi, pa im je engleski jezik na kojem pišu. Jelena nije samo strašno talentovana prevoditeljica, već i neko ko jako mnogo čita i istražuje i onda kad se te dvije stvari spoje rezultat, može biti samo dobar.

Koje književnice ti preporučuješ, mimo onih koje je Imprimatur objavio?

Svetlana Aleksijevič, bjeloruska dobitnica Nobelove nagrada, svakako je prvo ime koje mi pada na pamet. Ona je zaista nešto posebno. Od domaćih: Lamija Begagić, Tanja Stupar Trifunović, Emina Smailbegović…

Slični članci

Poznate 50-godišnjakinje dokazuju da su godine samo broj

Ultra magazin

The Pursuit of Love je satirična mini serija snimljena po istoimenom romanu

Ultra magazin

Nova sezona “La Casa de Papel” dolazi! Objavljen trailer pete sezone! (VIDEO)

Ultra magazin